Na glazbu Shabazz Palaces upozorili smo vas još prije tri godine, kad je ovaj autor ostao zabezeknut onim što je vidio i čuo na njihovom nastupu u minhenskom klubu Feierwerk. Dvojac čija poznatija polovica je Ishmail Butler, osnivač kultnog jazz hip hop sastava iz devedesetih Digable Planets, pluta u mimosvijetu između afričkog plemenskog transa, old school hip hopa, dub elektronike s analognih ritam mašina i karpenterskih horor zvukova. U njihovom svijetu ne postoje klasične pjesme s definiranom duljinom trajanja, to su inserti i impresije koje mogu trajati minutu, ali i čitavu vječnost. Njihov zvuk je nominalno strpan u hip hop jer je Butler vrlo vješt MC, ali njihov kut gledanja je najsličniji onome njihovog kolege s istočne obale, Däleka – izvrnuti formu do neprepoznatljivosti i igrati se s granicama hip hopa, zadržavajući unutarnju dinamiku i frajerski clubbing vibe.

No krenimo redom. Slovenci nas uvijek iznenade nekom zanimljivom predgrupom, a tako je bilo i ovoga puta. Matter su trojka iz Kamnika, gradića nedaleko od Ljubljane, čija spora svakodnevica se dobrano čuje u rimama trojke, nadimljene skunkom i napučene seksualnim i superherojskim popkulturnim referencama. I dok su u izlaganju najsličniji trap herojima iz susjedstva tipa High 5 ili Kiša metaka, beatovi su im znatno avangardniji i bliži elektroničkim uzorima tipa Cannibal Ox ili upravo Shabazz Palaces. Kako je koncert odmicao prema kraju, materijalom je počeo dominirati prilično suhi trap, ali u svojih 40-ak minuta mladići su ostavili prilično dobar dojam. Ako barem malo razumijete slovenski, dakako.

Oko 22:25 su se iz kontroliranog oblaka dima (jer klub u Šiški ipak ima nizak krov) pojavila dvojica šamana, s prilično dramatičnim uvodom sastavljenim od spojke 'Space is the Place' kultnog Sun Ra i govora gurua afroameričkog islama, Malcolma X-a, ujedno i 'kuma' benda (islamsko ime mu je Malik Shabazz), emitiranog preko matrice puštane unatrag. No ako se netko uplašio da će se koncert pretvoriti u islamističku propovijed, prilično incidentnu u vrijeme globalne terorističke prijetnje, u stvarnost Shabazza vraća ga već uvodna, potmula i tripozna 'Forerunner Foray'.

Dojam je, naime, da Shabazzi koriste svoju fascinaciju korijenima tamnoputog islama tek kao jedan od dekorativnih elemenata kompleksne slike ovog benda, koja se vizualno sastoji od odjevne kombinacije Miami Vicea i afričkih narodnih nošnji, presječenih povremenim uigranim koreografskim zahvatima, a zvukovno ukršta elektroniku i analogiju, igru i tamu, ritualni ples i halucinaciju. Pritom najnevjerojatnije djeluje da svi ti zvukovi ispadaju ispod prstiju dvojice konstantno zaposlenih ljudi, od kojih Baba Maraire ostaje bliži tradiciji, lagano šetajući između konga, bubnjeva i mbire, zimbabveanskog instrumenta nalik marimbi, ali usput kontrolirajući i laptop s matricama te klavijature. Butler je u međuvremenu fokusiran na pikanje ritam mašine i vješti MC-ing, koji ponekad odlazi u freestyle, baš kao i fragmenti 'pjesama' koji se pojavljuju pa nestaju da bi se ponovno vratili.

Ovakva spontanost utjecala je i na više stotina prisutnih, nabijenih i stisnutih uz Shabazzovu instrumentalnu skalameriju isturenu u prednji dio stejdža, pa je atmosfera gotovo dva sata bila na ivici kuhanja. Proključalo je na zaključnoj 'An Echo from the Hosts that Professes Infinitum', koja je na najljepši način sublimirala koncert – od glasnog preko plesnog do tihog. Neočekivano nabrijana ljubljanska publika nagrađena je i još jednim fragmentiranim bisom, pa je tako show trajao gotovo dva i pol sata i na kraju, uz jesenski nastup Swansa u Jedinstvu, zavrijedio titulu najboljeg psihodeličnog koncerta koji sam pogledao u recentnom periodu.