Ne susreće se svakodnevno da gledate film o ljudima u kojem gotovo da i nema ljudi – tek jedna osoba i njegovo selo, plus nekoliko bivših susjeda koji samo posjećuju zemljište pokušavajući održati prošlost na životu, ljepšu prošlost, naravno... Ne, ne radi se o poljoprivrednim nedjeljnim TV emisijama, već o višestruko nagrađivanom (uključujući i prestižno priznanje Hot Docs 2009) dokumentarnom prvijencu libanonskog redatelja Simona El Habrea, koji je pričom o jednom čovjeku i njegovom ruralnom životu posredno ispričao i povijest svoje zemlje, točnije ratnu tragediju koja je uništila ne samo živote ljudi, već i živote kuća i njihovih dvorišta, živote čitavih sela pometenih građanskim ratom koji je razarao Libanon od 1975. do 1990. godine.

Priča je to o Semaanu, muškarcu kojem je prisjeo gradski život te se odlučio vratiti u ruralnu kuću svojih roditelja, otvarajući pred kamerom vrata bolnih sjećanja na vrijeme koje bi radije ostavio zaključano u kolektivnoj amneziji zajednice.

Usamljen sa svojim kravama i psima, brkati i šarmantni Semaan vodeća je sila 'One Man Village', koji tako postaje pričom o samoći, koliko i pričom o politici.

'Za mene, to je prije svega film o sjećanju i odnosu ljudi i njihova sjećanja. I o tome kako sjećanje pojedinaca može ponovo izgraditi sjećanje cijelog društva. Usto, ovo je i film o unutrašnjem miru', objasnio je Simon El Habre u našoj kratkoj prepisci e-mailom.

Pretpostavljam da ste bili svjesni univerzalnosti teme kada ste je snimali? Takva sela i takve priče sigurno se mogu pronaći i u Hrvatskoj, Bosni…

Naravno, ovakve priče možete pronaći posvuda na planetu. Kad sam počinjao raditi na ovoj ideji, planirao sam snimiti film s kojim se svi mogu povezati. Nije potrebno biti Libanonac ili poznavati povijest Libanona da bi ga se shvatilo. Dao sam sve od sebe da snimim film u kojem će svaki gledatelj vidjeti nešto drukčije, ovisno o svom životnom iskustvu i priči.

Kakva je danas situacija u regiji?

Nestabilna. :)

Heh, to ovisi o novim generacijama. Ako se mene pita, da bi se riješio prošlosti, moraš zastati i čitati je, analizirati i naučiti nešto iz nje. Za sada, čini se kako to nitko nije spreman učiniti, stoga će nove generacije uvijek proganjati prošlost. Nažalost.

Ovo je Vaš filmski prvijenac, ali radili ste prije na televiziji… kao novinar, ili…?

Ja sam zapravo montažer. Montirao sam neke kratke i dugometražne filmove, igrane i dokumentarne.

Zadnji naslov na kojem ste radili je novi dokumentarni film '1958'. O čemu je riječ?

Puni naziv je '1958 (Self Portrait Of Yesterday)', a to je eksperimentalni dokumentarac koji sam također montirao. Režirao ga je libanonski redatelj Ghassan Salhab. To je također film o sjećanjima, ali iz vrlo osobne i specifične točke gledišta. Bavi se i drukčijim povijesnim razdobljem Libanona.

Postoji li uopće libanonska kinematografija? I je li išta moguće raditi bez međunarodnih koprodukcija?

Mislim da ne postoji nešto što možemo nazvati 'libanonskom kinematografijom'. Ali postoje libanonski filmski entuzijasti! Nemamo filmsku industriju i jako je teško, gotovo nemoguće snimiti bilo što bez međunarodne koprodukcije.