U simpatičnom antagonističkom odnosu prema Golijatu današnjeg hrvatskog filmskog biznisa, Art-Kino Croatia se u polušali naziva 'antipleksom' - što zvuči logično, ako se uzme u obzir da ovo riječko art-kino uistinu izgleda i funkcionira kao 'anti-multipleks', mjesto sa starom drveninom i crvenim zastorima na čijem se programu nalaze poslastice u rasponu od novog filma Pabla Larraina ('Ne') do predstavljanja 25 FPS i Manhattan Short Film Festivala.

Početak nove filmske jeseni u riječkoj prijestolnici 'nekomercijalnog filma' obilježava njegovu (već) šestu sezonu, a start je sinoć, u petak, 20. rujna, obilježen svečanom premijerom - zapravo, svečanim predstavljanjem novog digitalnog projektora, konačnog ploda digitalizacije kinodvorana na tržištima izvan Zagreba, zahvaljujući kojem su prikazana i dva nova, kratka hrvatska digitalna filma.

Jedan, 'Teleporter Zovko', na festivalima je već viđen, ali i dalje dobar komad domaće moderne komedije. Ova neodoljivo dopadljiva, kratka satira o Hrvatskoj čijom budućnosti još uvijek caruju odnosi mutnog hercegovačkog biznisa i uglađene naive imućnih Zagrepčana - motiv koji se preselio iz starih sapunica i sitkoma u radionicu Predraga Ličine - dokazao je da bi redatelj, samo da se jednom konačno makne od štancanja reklama i videospotova pa dobije novac za dugometražni projekt, mogao pomaknuti hrvatski film malo dublje u 21. stoljeće.

Teleport Zovko - isječak iz filma from Kinorama on Vimeo.

Potencijala za dugi metar ima i 'Slučajno' riječke redateljice Tanje Golić, čija je premijera čuvana upravo za lokalni teren. Nimalo slučajno, jer film jest zamišljen kao oda gradu Rijeci, iako je upravo taj dio njegov besmisleniji i nepotrebniji komad. Tanja Golić je bila slavljena kao velika mlada nada još 2006. godine, kada je kritiku i festivale oduševljavala kratkim filmom 'Nije da znam, nego je tako'. No umjesto da si izgradi karijeru na putu koji je utabala, brzo je bila progutana okrutnom hrvatskom zbiljom pa sljedećih sedam godina provela plaćajući račune režijom uglavnom negledljivih hrvatskih serija.

'Slučajno' je njezin povratak igranom filmu, srednjemetražni linkejterovski talkie movie u kojem Krešimir Mikić Lana Barić glume bivši par koji se petnaestak godina nakon prekida ponovo nalazi u Rijeci, recenzirajući kroz duge dijaloge i emocionalne turbulencije sumu svojih života u post-festumu ljubavi.

Ako zažmirimo na nepotrebno križanje ljudskog odnosa s riječkim ulicama te činjenicu da je prvi dio filma daleko bolji od drugog, 'Slučajno' ostaje odlično glumljenim i dobro napisanim komadom dijaloške drame koji intrigira dovoljno da bi nas zanimalo što bi Golić mogla napraviti s 90 minuta i malo više autorske kontrole nad samom sobom. 'Slučajno' nije hrvatski 'Prije svitanja', ali ukazuje na potencijal - pod uvjetom da ga opet ne proguta crna rupa domaćih televizija i odvuče u krivo srastanje, baš kao i likove koji su jednim krivim skretanjem zaglavili na pogrešnom putu.