Bend koji djeluje još od 1989. godine, začet u njujorškom Buffalu, proslavio se eksperimentalnim art melodijama, a na jučerašnjem nastupu pojavili su se u postavi od pet članova (Jonathan Donahue, Sean Mackowiak, Jeff Mercel, Carlos Anthony Molina, Dave Fridmann) te odsvirali cijeli Deserter's Songs. Sad već kultni album bio je njihov prvi izlet i rani okus romantične psihodelije, nerazdvojive od glazbenog puta srodnih Flaming Lipsa (pjevač Jonathan Donahue svirao je u Flaming Lipsima kao gitarist, a producent Dave Fridmann, koji se proslavio suradnjom s Flaming Lipsima, započeo je karijeru kao član Mercury Reva). Trinaest godina kasnije, 16. svibnja izlazi reizdanje albuma na proširenom duplom CD-u, uz dodatne demo snimke, B-strane i snimljene raritete. U svrhu promocije reizdanja, Mercury Rev krenuo je na europsku turneju, a na mapi glazbene reminiscencije zaustavili se i u Zagrebu. Davne 1998. ugledni britanski glazbeni magazini NME i Mojo uzdizali su album 'Deserter's Songs' do astralnih kritičarskih visina, a u Hrvatskoj je također stekao pasionirane obožavatelje, čemu smo svjedočili prije pet godina na koncertu u Aquariusu.

Nažalost, za razliku od prethodnog gostovanja, jučerašnji jednosatni koncert u Tvornici kulture nalikovao je na terapiju problematičnog bračnog para. Naime, dok je zadnji koncert u Zagrebu odisao strašću i euforijom publike sjedinjene u orgazmički zaljubljenom glazbenom iskustvu, ovaj put trudili su se i izvođači i gledatelji, ali izostala je komponenta povezujuće sinergije. Iako je  Mercury Rev pokazao da i dalje uspješno balansira omjer umjerenog melankoličnog popa i raskošnih aranžmana, čini se da su godine nagrizle njihove koncertne ambicije, pa je konačni dojam hladno i maniristički repriziran nastup.

Nije previše pomogao ni teatralni nastup pjevača Jonathana Donahuea, jer se činilo da automatski i gotovo marionetski naučeno ponavlja scenske radnje bez pokušaja dodatne inventivnosti. Ako zanemarimo nedostatak improvizacije, obožavatelji dezerterskih pjesama s jednog od najboljih albuma 90-ih, mogli su na trenutke uživati u sanjivim minijaturama koje su se izmjenjivale s blještavim – 'većim od života' psihodeličnim popom. Uvodna pjesma 'Holes' postavila je opći ton ugodne melodioznosti.

U konačnici, pjesme koje su inače zarazni komadići istodobno neograničene euforije i tjeskobne nostalgije - 'Delta Sun Bottleneck Stomp', 'Opus 40', 'Endlessly', 'The Funny Bird' pa čak ni prekrasna himna uzaludnosti 'Goddess on a Highway' ('And I know it ain’t gonna last'), nisu uspjele ponovno 'pokrenuti' publiku. Jedini rasplamsaj stare strasti otuđenih ljubavnika koji su na koncertu bezuspješno nastojali pronaći davno izgubljeni zajednički jezik, dogodio se tek na bisu, za vrijeme pjesme 'Dark is Rising', s albuma 'All Is Dream'. Tada nas je na trenutak Donahue, sad već korodirane karizme, podsjetio na lakoću kojom je prije nekoliko godina uvlačio publiku u njegov svijet zamagljenih granica snova i jave. Ostatak vremena bilo je naizmjence tužno i dirljivo promatrati kako čak i najveće (glazbene) ljubavi nestaju, uz težak zadatak opisa misterioznih putova na kojima se zagubila magija.