Prošle godine Bush je još uvijek vodio zemlju i ostatak planeta u ponor, a izbor filmova u kategoriji najboljih itekako je odražavao stanje podijeljene i razočarane nacije, bilo da se radi o naftnoj pohlepi ili crnom humoru amerikane s potpisom braće Coen. Ovogodišnji Oscari dolaze u drukčijoj atmosferi, atmosferi euforije i ponovno probuđene vjere u Američki san – san kojim se ove godine bavi većina naslova nominiranih u kategoriji najboljeg filma godine.

Osim toga, gotovo svi od pet filmova imaju biografski karakter, bilo da je riječ o fikciji, bilo da se kopa po stvarnoj povijesti.

Naravno da će fandom kukati što 'The Dark Knight' nije upao u utrku za titulu najboljeg filma godine, ali kada se to u povijesti Oscara dogodilo da jedan takav moderni superherojski blockbuster dobije šansu ganjati titulu rezerviranu za ukus sredovječnih članova Akademije? U svakom slučaju, najprofitabilniji film od svih nominiranih ujedno je i najlošiji – Fincher i Pitt bili su očito mamac za publiku u kinima, ali to 'Neobična priča o Benjaminu Buttonu' ne čini išta više gledljivim. Nastao prema književnom predlošku jednog od najvećih i najvažnijih pisaca u povijesti američke književnosti (F. Scott Fitzgerald), 'Neobična priča o Benjaminu Buttonu' maratonsko je prežvakavanje motiva o rođenju starca koji se pomlađuje do smrti, a koji bi, u skladu s dužinom izvornika, mogao biti sasvim dobar polusatni filmić, umjesto ove milijardu-i-sitno minuta duge daveži.

To što ga uspoređuju s 'Forrestom Gumpom' ima veze prije svega s činjenicom da dijele istog scenarista (Eric Roth), ali što se tiče premise o neočekivanom uspjehu 'underdoga' i količini zabave pri njezinoj obradi, britanski 'Slumdog Millionaire' (još jedna adaptacija) daleko mu je bliži. I daleko bolji, unatoč tome što je Fincher zaradio suludih 13 nominacija, a Boyle 'tek' 10.

Čak i 'Slumdog Millionaire', engleski film sniman u Indiji, govori o američkom snu – o mladiću koji na 'Milijunašu' osvaja milijune zahvaljujući znanju stečenom iz životnih iskustava, ne knjiga. Ima li američkije ideje od toga?

'Frost/Nixon', možda najbolji od nominiranih, savršeni je primjer tzv. novinarskog filma, 'dokudramasta' čistokrvna američka priča o televizijskom iskupljenju Richarda Nixona, dok jednako povijesni 'Milk' zaviruje u prošlost ne bi li se dotakao trenutno iznimno aktualne tematike borbe za gay prava. Film nije ništa posebno, solidni prikaz komadića povijesti, a iako je puno toga rečeno o, kao, bravuroznoj izvedbi Seana Penna, osobno se priklanjam mudrim riječima uvijek oštroumnog Penna Jilettea koji je nedavno izjavio: 'Ne razumijem zašto nije uvredljivo izjaviti da je divno to što heteroseksualac glumi homoseksualca. Poljubiti muškarca bi trebala biti, kao, velika stvar? Pobogu, u kojoj godini živimo? Ako je Sean Penn genije zbog toga što je poljubio frajera, zašto onda Rock Hudson nije najbolji glumac svih vremena jer je ljubio Doris Day?'

Tu je još i 'The Reader', staromodna, tmurna i ne pretjerano impresivna engleska adaptacija njemačkog romana o međugeneracijskoj ljubavi i holokaustu koja u svijetu oskarovskih nominacija u neku ruku predstavlja ovogodišnji 'Atonement'. I ovaj film ima čvrste biografske i povijesne temelje, no iako mu je baza u kontroverznom propitivanju individualne odgovornosti masovnog zločina, pravo lice filma ipak je klasični, ono što Ameri zovu coming-of-age movie, saga o tranziciji pubertetskog dječaka u napaljenu odraslu osobu, sa snažnim glumačkim izvedbama (Kate Winslet i David Kross). Nažalost, manje zabavna od, štajaznam, 'Američke pite', iako ima više golotinje.

I, tko će pobijediti? Kladite se na koga god hoćete, jer sve je to onako potpuno nebitno – ne samo zato što mišljenje američke Akademije nema nikakvu realnu težinu na globalnoj filmskoj sceni (osim marketinške i statusne, ali kad kažem 'realno', govorim o istinskoj kvaliteti u moru produkcije planeta Zemlje), već i zato što možda najbolji američki film godine, remek-djelo 'The Wrestler' Darrena Aronofskog, uopće nije među nominiranima. Kako onda vjerovati takvim Oscarima?