Kad bismo uspjeli prebrojiti koliko je ljudi koji su pohodili maksimirski koncert U2-a u životu platilo ama baš svaku pjesmu benda s kojim su zborno pjevali svaki refren, ako već ne i svaki stih, vjerujem da bi broj onih koji su u stanju isporučiti račune za svaki akord i svako konzumirano slovo bio drastično manji od onih koji su... pa, eto, nešto kupili, nešto presnimili, nešto spržili, nešto skinuli, nešto uhvatili okolo naokolo...

Ukratko, U2 su, kao i svi drugi bendovi na svijetu, velik broj svojih fanova stekli upravo zahvaljujući mogućnosti međusobne trampe – od kaseta koje si je ekipa presnimavala osamdesetih preko masovne 'pržione' devedesetih do njihove globalne zamjene u obliku P2P mreža u novom mileniju. Naravno, Bono Vox, humanitarac i skromni filantrop, nikada se ne bi naljutio na vlastite obožavatelje, posebno ne na one iz siromašnijih zemalja, kojima je važnije kupiti kruh nego CD, ali je kod mnogih potreba uživanja u ritmu i melodijama dovoljno jaka da konkurira kruhu, iako gubi pri odabiru mete posljednje novčanice u novčaniku. Drugim riječima, Bono nikada ne bi izjavio nešto kao 'kineski primjer nam pokazuje da je moguće kontrolirati internet'. To su riječi koje daleko više stoje Kim Jong-ilu ili Fidelu Castru

Ali, ne! Nema Bono džaba 'Fidelovu kapu' na glavi, odmah iznad tradicionalno debilnih naočala kojima pokušava skriti bore oko očiju – u nedavnom napadu na internet providere, koje on naziva 'izokrenutim Robin Hoodovima', frontmen grupe U2 pridružio se agitaciji za kontrolu razmjene datoteka na webu, zaboravivši da primjer 'Robina Hooda koji je okrenuo pravila igre' može pronaći i u vlastitom ogledalu, prisjetimo se samo kako je organizacija Campaign group the Debt and Development Coalition Ireland (DDCI) prosvjedovala zbog njegovih poreznih makinacija i izbjegavanja poreznih obveza, objasnivši da se gospodin s licem humanitarca tek pridružio prljavim korporativnim igrama čije bježanje od poreznih dužnosti košta isti onaj siromašni svijet koji želi spasiti oko 160 milijuna dolara godišnje.

Ovog puta Bono se u New York Timesu zabrinuo za filmsku industriju i rekao da će ona, rekordnim zaradama unatoč, zbog pomanjkanja net-kontrole završiti tamo gdje je završila i glazbena te je zavapio: 'Jasno je, po plemenitom američkom trudu zaustavljanja dječje pornografije, a da ne spominjem neplemenite kineske pokušaje suzbijanja internetskih disidenata, da je savršeno moguće pratiti sadržaje.'

Iako su reakcije na ovu rečenicu bile burne i nemilosrdne, posebno na webu koji je gospodina Voxa zasuo verbalnim drvljem i kamenjem, želja za kontrolom interneta koja će konkurirati onoj u totalitarnim režimima mogla bi uskoro postati praksom. Naravno, već godinama diskografski i holivudski lobiji pokušavaju pronaći načine da zakonski zaviruju u vaše surfanje, što se u SAD-u, s trendom individualnih tužbi i progona djece i čitavih obitelji zbog skidanja pjesama s Pirate Baya, već ostvarilo.

Nedavno je u Britaniji skrojen zakon koji bi, strahuju mnogi aktivisti, mogao postati novom zapadnjačkom inačicom onoga što svi totalitarni režimi koriste u političke svrhe – naravno, demokratski Zapad nikad ne bi zloupotrijebio ovlasti pa izvornu ideju suzbijanja ilegalnog širenja materijala pod copyrightom primijenio i na političku represiju, bože sačuvaj... Stručnjaci su ovaj nacrt zakona proglasili ne samo 'groznim kao što svi kažu', već i 'gorim, puno gorim od toga': profunkcionira li taj Digital Economy Bill u Engleskoj, strahuju mnogi, uskoro bi ga mogli osjetiti i svi ostali Europljani i Ameri u nekim svojim, prilagođenim verzijama. Jedan od najkontroverznijih dijelova ovog zakona jest kontrola koja rezultira ne samo novčanim kaznama, nego i odsijecanjem internetske veze cijeloj obitelji, ako se ustanovi da je netko od ukućana koristio servis za skidanje, gledanje ili slušanje bilo kojeg materijala zaštićenog starim zakonima o autorskim pravima. Bez ikakve rasprave, bez ikakvog suđenja!

Svaki internet service provider tako mora voditi računa o tome što svaki njegov korisnik skida s interneta i odmah ga prijaviti vlastima ako je skinuo, recimo, novi album U2-a – to će domaćinstvo koštati oko pola milijuna kuna novčane kazne, a ako se zaredaju tri takva slučaja, po američkom modelu 'tri kaznena djela = doživotna', kućanstvu će biti zabranjeno daljnje korištenje interneta kao takvog. Svaki ISP koji odbije suradnju s vlastima, a koje, u najboljoj orvelovskoj maniri nitko ne kontrolira, bit će kažnjen s oko dva i pol milijuna kuna.

Strah od toga da bi Digital Economy Bill mogao biti zastrašujući model za neke buduće totalitarne špijunaže vašeg života na razini cijele Europske unije nije bezrazložan (na kraju krajeva, Australija i Italija idu u istom smjeru, a nedavno je Berlusconi najavio 'regulaciju' YouTubea, tj. potrebu da vlada izdaje dopuštenje za postavljanje video sadržaja – potez koji bi posramio i Iran i Kinu!), zbog čega aktivisti na webu već mjesecima podsjećaju da su u planu i daleko gori sustavi kontrole, poput mračnih ideja laburista Petera Mandelsona

Njegov prijedlog nadopune Digital Economy Billa, dat britanskom parlamentu na raspravu, kao da je sišao sa stranica Orwellove '1984'. Mandelson tako predlaže stvaranje odreda potpuno nekontroliranih državnih službenika, koji mogu činiti što god im je volja kada je u pitanju borba protiv internetskog piratstva, tj. odlučivati kako, kada i koja obitelj treba ostati bez modema te tko zaslužuje zatvor zbog skidanja pjesama i filmova, a policijske ovlasti (dakle, slobodu istraživanja vaših života) mogu dobiti sve potencijalno 'oštećene strane', prije svega diskografske kompanije i filmski studiji, koji od ISP-ova, knjižnica, kompanija, škola... imaju pravo tražiti (i dobiti) sve privatne podatke korisnika, pa čak i zahtijevati promptno blokiranje web adresa, potpuno gašenje stranica i slično.

Javna zgražanja, prosvjedi udruga i masovna potpisivanja peticija su u tijeku, no pitanje je hoće li to zaustaviti planove. Na kraju krajeva, kada su posljednji put izlasci na ulicu, pisanje kritičkih članaka i potpisivanje peticija zaustavili bilo kakve planove vlasti i velikog biznisa?

U svakom slučaju, bit će zanimljivo, ako ne i zastrašujuće vidjeti, čuti i sudjelovati u novim ratovima između privatnosti i državne/korporativne kontrole, ratovima koji će obilježiti novo desetljeće digitalnog života, desetljeće u kojem će U2 izdati još pokoji novi album i pustiti svom pjevaču da pametuje po novinama. Isto tako, ponovo će se naći i oni kritičari koji će ga podsjetiti da je on posljednja osoba koja bi trebala pričati o novcu i diskografiji (U2 su, usput rečeno, najprofitabilnija koncertna atrakcija 2009. godine – toliko o naglom osiromašenju), baš kao što je novinar Cory Doctorow, specijaliziran za pisanje o razmjenama datoteka na internetu, reagirao pa konstatirao:

'Bono ne shvaća da čak ni totalitarna vlada ne može učinkovito kontrolirati sadržaj na internetu. Kad bi pohlepa i neznanje mogli smanjiti količinu ugljika, Bono bi NAPOKON uspio spasiti planet.'