Kada je 1993. godine počelo emitiranje 'Dosjea X', svijet je bio dosta drugačije mjesto nego što je danas. Nije bilo Facebooka ni Twittera, nije bilo YouTubea, nije bilo internetskih verzija novina ni mogućnosti ostavljanja komentara pod člancima. Ljudi koji vjeruju u izvanzemaljce i njihove učestale posjete Zemlji, teoretičari zavjera i slična ekipa, osim opskurnih je tabloida na raspolaganju imala samo tu i tamo pokoju usenet grupu ili forum, loše dizajnirane web-stranice na marginama interneta koje su rušile browsere pregolemim, a opet lošim fotografijama NLO-a i cijela je mitologija kojom su se bavili 'Dosjei X' bila još obavijena neproničljivom gustom maglom. Izlaganje takvih teorija, pa i njihovo debunkiranje bilo je mnogo teže i vrlo, vrlo daleko od srednjestrujaške popularne kulture.

U takvom su kontekstu 'Dosjei X' bili prilično svježa pojava. Serija koja je pod istim naslovom nudila i tajanstvene priče onih koji vjeruju, ali i racionalno pobijanje onih koji sumnjaju. Agenti Mulder i Scully utjelovljavali su oba pristupa temama s 'rubnih područja', zajednički su razotkrivali ili raskrinkavali razna 'čudovišta' i 'misterije' u šarolikim proceduralnim epizodama te se redovito zabijali nosom u vrata svaki put kada bi pokušali otkriti nešto novo iz područja Velike tajne o izvanzemaljcima i NLO-ima. Bili su istodobno idealisti i cinici, sa zajedničkim neprijateljem - svima onima koji su im priječili pristup informacijama i znanju.

U proteklih desetak-petnaestak godina, međutim, svijet je - barem što se tiče pristupa informacijama i znanju - postao dosta drugačije mjesto. Imamo i Facebook i YouTube i visokobrzinski prijenos videozapisa visoke rezolucije. Teoretičari zavjere i NLO-manijaci više se ne skrivaju po bespućima interneta nego na njih nailazimo svakodnevno. I u takav su svijet sletjele nove epizode 'Dosjea X'.

Već na samom početku prve epizode nove sezone autori nam serije jasno daju do znanja da su svjesni koliko se svijet promijenio. Nije to iskazano samo izboranim Mulderovim i botoksiranim Scullyinim licem, pa ni pošalicama u kojima jedno drugome daju do znanja da su oni old school, pre-Google. Utjelovljeno je i u liku Tada O'Malleyja (iz Communityja nam poznat Joel McHale), desničarskog teoretičara zavjere koji iz višegodišnjeg drijemeža diže Muldera i Scully tvrdnjom da je otkrio ključ jedne od njihovih najvećih misterija - izvanzemaljskih otmica. Autori serije pokazuju nam da su svjesni toga kako su današnji believeri u takvu vrstu misterija i urota sasvim drugačiji od idealističkog i pomalo hipijevskog Muldera, usput nam predstavljajući i stariju, iskusniju Scully, čiji je skepticizam obojen jednom sasvim novom tugom. Tugom tipičnom za današnje doba, koje unatoč svoj toj gomili dostupnih informacija - ili baš pomoću nje - i dalje skriva znanje i istinu.

Premisa se, dakle, čini pametnom i autorima je nemoguće poreći određenu količinu inteligencije i svijesti pri osmišljavanju novih epizoda. Problem je jedino u tome što izvedba nije dobra. 'Dosjei X', iako svjesni svih promjena koje su se dogodile od njihova prvog emitiranja do danas, s takvim se promjenama ne nose baš najbolje, a najlošije se od svega nose s novim kriterijima i očekivanjima od TV-serija.

Pokušaji da se Scully i Mulderu udahne dodatna dubina kroz sve traume i iskustva koja su stekli u godinama bavljenja dosjeima X, pa i nakon toga, pomalo su nasilni i ostavljaju ih plošnijima nego što su bili prije, no to bi još nekako bilo i podnošljivo da se priča ne razvija onako kako se razvija. U prvoj epizodi, naime, sve počne obećavajuće, dogodi se gomila stvari, sve je u onoj maglovito-mračnoj atmosferi kao i prije, a onda odjednom Mulder upozna jednu osobu, vidi jedan objekt i DOŽIVI PROSVJETLJENJE! SVE ZNA! Sve mu je jasno! Dvadesetak godina traganja, stotine borbi s čudovištima i mračnim tipovima na visokim položajima bili su najobičniji crtić. Tek je sada sve shvatio. I onda nam svoje saznanje, u najgoroj maniri radio-drame, prezentira jednim dvominutnim monologom pred kraj prve epizode.

Druga je epizoda nešto malo bolja, možda zato što je koncipirana prema proceduralnom monster of the week predlošku, ali i dalje pati od tog zbrzanog, sprčkanog koncepta podgrijane juhe od prije dvadesetak godina koja se uporno pokušava prikazati kao sasvim novi specijalitet samo zato što su u nju pred samo serviranje ubacili, štajaznam, ĐUMBIR! Nema tu one strasti, nema tu onoga idealizma, nema tu one napetosti koja je vladala među likovima, mračnim i svijetlim silama, tajnama i istinom. Sve je nekako flah

Kada sam prije dvadesetak godina pratila prve nastavke 'Dosjea X', bila sam pretenciozna studentica koja se pomalo stidjela toga što prati tu glupu seriju u kojoj neki luzer lupeta o vanzemaljcima. Kada su najavili nove nastavke, obećala sam si da više neću biti tako naporna i da ću uživati u njima, samo neka me zabave. Problem je jedino što u tome - nisu uspjeli. A još su i pomalo glupi.