Nije da na Berlinaleu nema žutila – ali o tome kako se 'poludjeli' Shia LaBeouf zamalo potukao u foajeu Ritz-Carltona te kako smo plesali na klasike Gang Starr s Pierceom Brosnanom, Aaronom Paulom ('Breaking Bad') i Imogen Poots, ovdje nećete čitati. Barem ne više od ovoga što ste već pročitali u prethodnoj rečenici.

Na Berlinaleu ima i biznisa, ali ne onoliko koliko bi filmski biznismeni htjeli - kako se bliži kraj velike europske filmske tržnice, tako se lagano zbrajaju i brojke o prodaji filmova, a one baš i nisu izazvale opće slavlje i euforiju.

Gospodarska kriza stisla je novčanike pa su distributeri sve oprezniji na što troše sve manje novca – iako se snima više filmova nego ikada, mogućnost njihove prodaje opada, a svi ganjaju sigurne stvari, poput velike američke kinomreže, koju je poslovično neopisivo teško pokoriti. Kineski kupci ove su godine također 'oprezniji nego ikada' (čitaj: ne kupuju sve što im se gurne pod nos), a broj tzv. 'velikih filmova' i naslova o kojima svi govore i za koje se kupoprodajni agenti tuku 2014. je iznimno malen, gotovo nepostojeći.

'Nije samo stvar u tome da je tržište ove godine sporije,' kaže Martin Moszkowicz za Variety, 'previše je filmskih tržnica u jednoj godini, a nema dovoljno dobrih scenarija, ni dovoljno dobrih redatelja niti kupaca (...) Zlatno doba kinofilmova naše generacije bilo je od 1995. do 2008., kada ste mogli snimiti bilo što i prodati bilo što. Sada smo u zlatnom dobu televizije.'

No nije da se ne trguje – štoviše, The Weinstein Co. (navodno) je probio berlinski rekord plativši sedam milijuna dolara za prava na 'The Imitation Game' (s Benedictom Cumberbatchom); dobro se prodao i 'The Homesman' (drama Tommyja Lee Jonesa), fino ide i žanrovskim naslovima ('Gallows Hill', 'Torment', 'Mindscape'...), a Bill Murray se snagom svog imena pobrinuo da 'Rock The Kasbah' Barryja Levinsona (avanture američkog glazbenog menadžera u Afganistanu) odmah nađe kupca, baš kao i novi zajednički projekt Brucea Willisa i M. Nighta Shyamalana ('Labor of Love'), za koji kupci doslovno stoje u redu, nimalo ometeni činjenicom da se nakon 'Šestog čula' isti taj Shyamalan 'proslavio' kao najgori redatelj novije generacije.

A puno se govori i o Kini, koja – opreznosti kineskih kupaca unatoč – postaje glavnim fokusom Hollywooda, posebno nakon glasina da bi ponovno, nakon dvije godine limita od svega 34 godišnja uvoza na domaće tržište, kineska vlast mogla opustiti ograničenja te otvoriti vrata importu daleko većeg broja stranih filmova u domicilna Kina. Usto, Li Yanhong aka Robin Li, najbogatiji čovjek u Kini, udružuje snage s Korejom i Hollywoodom pa najavljuje osvajanje svijeta sa svojim filmskim proizvodima počevši s 3D CGI animacijom 'King', koju opisuju kao najveći i najambiciozniji azijski animirani filmski projekt svih vremena.

Robin Li osobno težak je oko 12,2 milijarde dolara pa nije čudno to da se poslovično skup (i nerijetko pohlepan) filmski biznis automatski okreće tamo odakle puše miris novčanica.