Sjećam se i danas toga straha. Bilo je to negdje šezdesetih, bila sam dijete i roditelji su me poveli u kino da pogledamo film Stanleya Kramera 'Na plaži' po istoimenom romanu Nevila Shutea, ne znajući da je riječ o apokaliptičnoj drami iz 1959. godine. Priča je smještena u 1964. nakon Trećeg svjetskog nuklearnog rata. Život na sjevernoj hemisferi je uništen i rijetki preživjeli bježe pred radijacijom na jug, u Australiju. Ali i radijacija putuje prema jugu te se Gregory Peck Ava Gardner Fred Astaire i Anthony Perkins pripremaju za smrt, dok australska vlada dijeli stanovništvu smrtonosne pilule i injekcije da prikrate muke nakon što do njih doplovi smrtonosni oblak.

Bilo je to vrijeme Hladnog rata, kada su SAD i SSSR zveckali nuklearnim oružjem, Amerikanci gradili atomska skloništa, a svijet visio na rubu katastrofe, zbog čega je film bio prijeteći uvjerljiv. Prazne ulice Melbournea kojima lutaju glavni junaci u zadnjim scenama, anticipacija kasnijeg Černobila, prestrašile su me više nego sve kasnije katastrofične scene u filmovima o nuklearnim ratovima, vanzemaljcima i meteorima koji uništavaju planet.

Bila je to prva filmska smrtna presuda Zemlji, a nakon toga nas svako malo Hollywood i njegovi počaste nekim novim krajem svijeta. Još 1963. Stanley Kubrick je napravio crnu komediju 'Dr. Strangelove' u kojoj prijete nuklearne rakete. Godine 2005. Steven Spielberg je ponovno snimio 'Rat svjetova', hit iz 1953. o napadu izvanzemaljaca. Izvanzemaljci su 1969. napadali svijet u 'Danu nezavisnosti', a kasnije drame nastavili su 'Transformeri'. Kad u 'Armageddonu' (1998) Michaela Baya asteroid veličine Teksasa juri prema Zemlji prijeteći sveopćim uništenjem, specijalci na čelu s Bruceom Willisom razbijaju ga nuklearnom eksplozijom, spašavajući nas za dlaku. U 'Danu poslije sutra' (2004) junaci filma Rolanda Emmericha preživljavaju val polarne hladnoće, dok u filmu '2012' istoga redatelja iz 2009. pokušavaju nadmudriti proročanstvo Maja o sudnjem danu 21. prosinca.

Ima toga još, a nakon jesenašnje 'Melankolije' Larsa von Triera i one zadnje scene u kojoj postajemo prah u koliziji s dolutalim planetom, u kina upravo dolaze dvije nove apokaliptične vizije budućnosti u 'Igrama gladi' i filmu '4:44 - posljednji dan na Zemlji'. U godini smo kada se obilježava stota obljetnica Titanica, tog globalnog simbola katastrofe, a prema majanskom kalendaru ove nam godine samo tri dana prije Badnjaka prijeti sudnji dan po receptu Rolanda Emmericha (uzalud se oglasila i NASA tvrdnjom da je riječ o nepouzdanoj i apokrifnoj aritmetici Maja), pa nema boljeg tajminga za nove filmske priče na tu temu.

Film '4:44' scenarista i režisera Abela Ferrare poručuje da u obrednom svođenju računa - kada vas tek koji trenutak dijeli od neumitnog kraja (smak svijeta zbog klimatskih promjena) - bilo koja vjera u bilo što, osim u materijalno, jest jedina obrana od planetarne destrukcije. I 'Melankolija' govori o prirodi vjere u sekularnom svijetu, o želji za  nadom, koja uvijek nadjača želju za predajom. Ta su ostvarenja stoga prije traženje odgovora na neka filozofska pitanja nego spektakularne scene tinejdžerskih gladijatorskih borbi do smrti u bliskoj budućnosti kojima obiluju 'Igre gladi' Garryja Rossa (u našim su kinima od 22. ožujka), rađenim prema istoimenom romanu Suzanne Collins

No što se uopće podrazumijeva pod 'krajem svijeta'? Je li to uništenje planeta, istrebljenje čovjeka ili devastacija okoliša i društva u kojem se rijetke nomadske grupe bore za preživljavanje?

U 'Igrama gladi' preživjeli stanovnici kataklizmi postaju barbari, kao što u 'Pobješnjelom Maxu' Georgea Millera iz 1979. nakon nuklearne katastrofe rijetki preživjeli ne biraju barbarska sredstva da bi preživjeli. Slično je i u 'Cesti' Johna Hillcoata iz 2009, u kojoj nakon kraha civilizacije preživjeli muškarac i dječak guraju u šoping kolicima svu svoju imovinu, tragajući za hranom i mjestom gdje ih neće opljačkati podivljale bande očajnika. U tu modu 'apokaliptičkog šika' – kako u Financial Timesu, koji se nedavno bavio tom temom, Nigel Andrews naziva zamusane junake tipa Mad Max u prnjama, sa sklepanim nastambama i zahrđalim krntijama na četiri kotača – ubraja se i 'Dawn of the Dead' iz 1978. i njegov remake iz 2004, u kojem se postkataklizmički junaci bore protiv vladavine zombija željnih ljudskog mesa.

U tim filmovima obično nestaju gradovi, ruše se neboderi, Kip slobode, Eiffelov toranj i drugi civilizacijski spomenici, ali malo je koja scena usporediva s onima koje smo viđali prije godinu dana u izravnim TV prijenosima divljanja tsunamija u Japanu, kada su pred našim očima u naletu oceanskog vala, kilometar po kilometar, doslovno nestajala naselja, tvornice, mostovi i ceste. Stvarnost čak i tu može biti gora od filmske fikcije, dok filmska fikcija nudi beskonačno mnogo scenarija sudnjeg dana. Bilo kako bilo, jedini pouzdan uzrok stvarnog scenarija za sada je gašenje Sunca, ali na to ipak treba pričekati koju milijardu godina. Dovoljno – kaže u Financial Timesu Nigel Andrews – da se do sita naužijemo panike, užasa i straha od smrti, u svojim domovima ispred malih ekrana ili u tami multipleksa.