U Torinu 3. siječnja 1889. Friedrich Nietzsche je izlazeći iz svoje kuće ugledao kočijaša koji je bičevao konja. Da bi ga zaštitio, Nietzsche ga je obgrlio i sljedeći se trenutak srušio na tlo. Preostalih deset godina života slavni je filozof proveo dementan i u potpunom muku, na brizi svojoj majci i sestri.

Opisom tog događaja i rečenicom 'Ne znamo što se dogodilo s konjem' počinje najnoviji i, prema riječima samog autora, posljednji film kultnog mađarskog redatelja Bele Tarra, Torinski konj'. Skoro 35 godina karijere jednog od najcjenjenijih predstavnika europske filmske avangarde pamtit ćemo po filmovima poput ‘Sotonskog tanga’, 'Werckmeisterove harmonije', i ‘Čovjeka iz Londona’, a sada je pred nama prilika da u redovnom programu kina Europa pogledamo njegov posljednji rad.

Tom meditativnom dramom Tarr je još jednom pokazao svu raskoš svog zanata stvaranja ekspresivnih okoliša i zaslužio nagrade Srebrni medvjed i FIPRESCI filmskog festivala u Berlinu 2011. Film će ujedno predstavljati Mađarsku na sljedećim nominacijama za nagradu Oscar.

Priča o jednorukom ostarjelom farmeru i njegovoj kćerki koji žive u dotrajaloj kolibi i rukama jedu kuhani krumpir vrvi izražajnom crno-bijelom fotografijom te atmosferom stalne slutnje neizbježne katastrofe. Vjetar ne prestaje zavijati, konj o kojem ovisi njihovo preživljavanje ne želi izaći iz štale, a izvor vode na njihovom imanju presuši. Sve to snimljeno je u 30 maestralnih kadrova.

Bela Tarr je opisao svoj film kao dokument težine ljudskog postojanja. Bilo da gledamo u trošno lice farmera, zabrinuto lice kćeri ili nedokučive oči konja, Tarrova kamera uvijek pokazuje ljudsku izdržljivost i njegovu bitku s prirodom. ‘Željeli smo vidjeti koliko je teško živjeti svakodnevno ponavljajući iste rutine koje su vam nametnute. Film portretira smrtnost i duboku bol koju osjećamo svi mi koji smo pod kaznom smrti.’