U filmskom 3D svijetu (nad)ljudi se penju po zgradama, lete ili ratuju u herojskim bitkama iz prošlosti i budućnosti. To je svijet dalekoga svemira i još daljih morskih dubina, svijet fascinantnih spilja, a može to biti i iznimno estetizirani svijet baletne koreografije. No Jozo Patljak, producent filmova poput Te divne splitske noći, Finih mrtvih djevojaka ili Jozefa, u svom je redateljskom debiju odlučio kroz 3D tehnologiju ispričati priču o zagrebačkim skupljačima boca, toj osebujnoj supkulturi od kojih uglavnom okrećemo glavu.

Dvoje glavnih likova – Ona (Elizabeta Kukić) i On (Igor Hamer) – žive zajedno u stanu nalik ubožnici, On skuplja boce i pije, Ona duševno pati zbog razorenoga života i alkoholizma. Njihov je odnos sve samo ne jednostavan, Ona se Njemu sviđa, oboje imaju i psihičkih problema pa neloše ozračje filma stalno pleše na rubu njihove duševne eksplozije. Zbivanja u filmu bez scenarija, a snimljenog prema  nenavedenim motivima nagrađivanog u filmskim materijalima radijskog dokumentarca Kata i Leon Hrvatskoga radija, pokrene unosan kriminalni biznis oko skupljanja plastičnih boca na znanje aktualnoj hrvatskoj Vladi i bivšoj ministrici Mireli Holy.

Jozo Patljak nije čovjek bez dara za režiju, zna izabrati kadar i postaviti kameru, no režija 3D filma ipak zahtijeva nešto drukčija rješenja i zahvate. To, nažalost, dovodi u pitanje samu smislenost izbora 3D tehnologije Patljakova ostvarenja. No ako autorov izbor i primimo s poštovanjem, slikopisno uprizorenje ljudi s dna društvene kace i dalje pati od brojnih nedostataka, a da bismo Slučajnom prolazniku pokazali palac gore.