Oduvijek samsimpatizirala Elizabetu Gojan, još otkad sam je, kao tinejdžerka, slušala kao voditeljicu na Radiju Velika Gorica. Imala je upečatljiv i ugodan glas, opušten i razigran način vođenja emisija, a poslije, kada je prešla na televiziju, pokazala se i kao izvrsna novinarka koja se lako nosila s čitavim nizom političkih tema, bile one domaće ili inozemne. Osim toga, jedna je od rijetkih na HTV-u kod koje sam kao gledateljica imala dojam da je prošla čitav razvojni i obrazovni put novinara, odnosno da nije samo jednog dana izniknula na uredničkom položaj tko zna kakvim kanalima.

No uza sve to rečeno, nikada, od samih početaka nisam bila fan emisije 'Damin gambit'. Osim što mi se - najmanje važno - nikako nije svidio i dalje mi se ne sviđa naslov emisije i osim što mi je atmosfera u kojoj je Elizabeta Gojan razgovarala s pozvanim damama (ne mogu dovoljno istaknuti koliko ne volim tu riječ) u svim emisijama bila nalik kakvim karminama u tunelu usred mraka, stalno sam imala dojam da Elizabeti Gojan forma osobnog razgovora nije forte. Daj joj da komentira šokantna zbivanja u New Yorku 11. 9. 2001., kraljevsko vjenčanje, izbore i inauguracije, pošalji je na teren da izvješćuje... ma o bilo čemu - briljirat će. Stavi je, međutim, u taj nesretni razgovor, neće ispasti dobro. Nije se svojedobno najbolje snalazila ni kao gošća u takvim emisijama (na pamet mi pada jedna davna 'Latinica'), a nije mi baš ni neki spektakl ni kao voditeljica.

Ne znam je li riječ o crti ličnosti ili jednostavno o tome da svakome neke forme idu bolje, a neke lošije, ali u 'Daminom gambitu' vrlo sam često imala dojam da Gojan kroz razgovore sa svojim gošćama  zapravo pokušava provariti neke svoje dvojbe i probleme. Samo po sebi, to možda i nije loše - jer svi to činimo u razgovorima s ljudima - ali ponekad bi razgovor činilo manje informativnim, manje relevantnim, a u slučaju posljednje emisije - one u kojoj je Gojan ugostila Danicu Juričić Spasović - i manje razumljivim.

U čemu  je točno bio problem? Ne znam. Sugovornica Elizabete Gojan u nedjelju je, dakle, bila osoba koja je donedavno obavljala dužnost pročelnice kabineta predsjednika Josipovića i glavna tema razgovora bili su 'Memoari s Pantovčaka', knjiga koju je dotična napisala o godinama koje je provela na tom položaju. Osim što je od samog početka u razgovor uvedena neka čudna dimenzija po kojoj su te dvije žene malo razgovarale kao da su prijateljice, a malo kao da nisu (potpuno bezvezna podjela emisije na prvih xy minuta kada će biti na Vi i ostatak kada će biti na ti, kao što su i inače - ???), zbunjujuće su bile još neke stvari.

Prvo, tema koju je Elizabeta Gojan ovaj put očito pokušavala provući kroz razgovor s gošćom bio je i njezin vlastiti trenutačni položaj u novinarstvu. Dok joj je gošća govorila o onome što je naučila od HDZ-a i kako se u politici potrebno nametati, naša je voditeljica odjednom ispalila da tako i ona nema vremena hodati naokolo i sakupljati potpise iako je PRED SPALJIVANJEM, dodajući još neku navodno poučnu opasku o tome kako se javna televizija treba i ne treba ponašati. Nisam shvatila poveznicu između onoga što joj je gošća govorila i situacije u kojoj se našla Elizabeta Gojan zbog pritužbi (po mojem mišljenju uglavnom neutemeljenih) na način na koji je vodila prijenos inauguracije, ali mi je svakako bilo krajnje bizarno da poruku o vlastitom statusu žrtve pred spaljivanje ima potrebu poslati iz vlastite emisije na istoj onoj televiziji na kojoj je navodno pokušavaju spaliti. Takve su mi napomene, osim toga, i prilično naporne, jer ponovno izvlače onaj đir u kojem se javna televizija najviše bavi sama sobom, a tek onda gledateljima i programom. Jer, ako Gojan može tako u svojoj emisiji, Hloverka Novak Srzić može u 'Pola ure kulture', Branko Nađvinski u 'Hrvatskoj uživo', pa ako krenemo tako, na kraju će nam se, štajaznam, voditelji 'Briljanteena' između dva osvrta na knjige i filmove početi žaliti da zbog televizije ne stignu na dekanske rokove.

Drugo, cijelo to mrduljanje oko toga hoće li biti na Vi ili na ti... Čemu je to bilo potrebno? Evidentno je bilo da su si Juričić Spasović i Gojan dobre, da jedna o drugoj dosta znaju i da su si jako če-če, a evidentno je bilo po tome što je voditeljica svoju gošću predstavila maltene kao heroja novinarstva (sada u miru i nepovratu što se tiče te profesije, ali ipak). I sad... Ne bih željela vrijeđati ničiji posao ni omalovažavati ničije dužnosti, ali ako pogledamo karijeru dotične, ona je, ruku na srce, posljednjih ne tako mali broj godina bila pročelnica predsjednikova kabineta i pisala je knjige za djecu. Ako se već poziva na neka njezina novinarska čojstva i junaštva, možda ih ne bi bilo zgorega iskopati iz prošlosti i navesti kao primjer, a ne se prema gošći odnositi kao da je svetica zaštitnica domaćeg žurnalizma samo zato što 'znam ja nju, super je ona, jel tako - tako je'.

Treće i treće - ovo sada možda ne ide u striktno novinarske prigovore ni televizijsku kritiku, nego u čisto osobne opservacije - ako je Gojan kroz emisiju i htjela nešto poručiti svojim bakljonošama, ako je na neki zaobilazan i simboličan način htjela odaslati poruku što misli o onima koji je kritiziraju tvrdeći da je pristrano i uvredljivo vodila prijenos inauguracije nove hrvatske predsjednice - je li emisija u kojoj pročelnica kabineta bivšeg predsjednika s blagom nostalgijom priča o suradnji s tim 'savršenim džentlmenom' doista pravi način? Samo pitam.

Sve u svemu, iako ni inače nisam oduševljena 'Daminim gambitom', ovaj mi je bio posebno zbunjujući; nije mi se svidjelo pa makar i samo indirektno uvlačenje internih HTV-ovskih prepucavanja u nju, a iznad svega, imam blagi dojam da si Elizabeta Gojan takvim emisijama i takvim čudnovatim razgovorima zapravo - puca u vlastite noge.