Iako u današnje vrijeme, kada više na planetu gotovo da i nema benda koji nije doživio okupljanje (rijetki koji se još opiru su Abba i The Smiths, odnosno Morrissey, ali polako...), a jedina potencijalna prepreka tome može biti biologija ili njezin konačni, terminalni ishod (kao u slučaju Beatlesa), to zapravo i ne bi trebala biti tolika vijest. No R.E.M. su ipak nešto ozbiljnija ekipa i u njihovu dosljednost treba vjerovati, uostalom u svojoj šturoj oproštajnoj izjavi za javnost i ne spominju budućnost, barem ne glazbenu, već samo 30 zajedničkih godina i zahvalnost na njima; 15. studenog stiže oproštajna retrospektiva, 'Part Lies, Part Heart, Part Truth, Part Garbage 1982-2011', prva koja ujedinjuje stvari iz rane faze IRS s njihovim 'komercijalnim' godinama u Warner Brosu, kao i nove snimke nastale na sessionima održanim nakon proljetošnjeg 'Collapse Into Now', i to bi onda bilo to.

Dakle, treba zaista vjerovati da je ovo kraj R.E.M.-a i ne treba previše lamentirati o razlozima razlaza, bio to slab odjek aktualnog albuma, različiti glazbeni interesi unutar banda, zategnuti međusobni odnosi ili naprosto zamor od zajedničkog rada. No jedno je sigurno – R.E.M. su već odavno rekli sve što su trebali reći i ta im činjenica visi nad glavama još od početka milenija i njihova posljednjeg zaista dobrog albuma, slatkastog, surferskog 'Reveal'. A ni trenutačna globalna iznimno nepovoljna klima za gitarski rock sigurno nije pomogla.

Kad su četiri studenta sveučilišta u Georgiji, Michael Stipe, Pete Buck, Mike Mills i Bill Berry, osnovali bend zasnovan na zajedničkim afinitetima prema američkoj post punk sceni (Patti Smith, Television), vjerojatno nitko, a najmanje oni sami, nije mogao ni pomisliti kamo će ih to odvesti i da će grad u kojem su započeli i koji im je i danas baza, Athens u Georgiji vječno biti poznat upravo po njima. Njihova povijest je vrlo dobro dokumentirana i o njoj se manje-više sve zna – od alternativnih jangle-rock 80-ih do iznenađujućih stadionskih 90-ih i kasnijih zrelih godina rock doajena. Iako su i sami u svom glazbenom DNK-u nosili amalgam raznih utjecaja, pokazali su put mnogima, a za povijest rock glazbe ostat će zauvijek njihova zasluga uvođenja alternativnog, odnosno indie rocka u mainstream, i to na najveća moguća vrata, koja su onda ostala širom otvorena za druge, ponajprije Nirvanu. Ako možda i nisu uspjeli postati najveći band na svijetu, a jedno su vrijeme, početkom 90-ih toj tituli bili sasvim blizu ('Out Of Time' iz 1991. otišao je do danas u preko 16 milijuna primjeraka, a ni nasljednik, njihov najpoznatiji album, 'Automatic For The People' iz 1992. nije prošao ništa slabije – oko 14 milijuna!), bili su daleko najveći alternativni band na svijetu sve do pojave Radioheada i njihove eksplozije s 'Ok Computerom' 1997. Kad su 1996. potpisali novi ugovor s Warner Brosom težak oko 80 milijuna dolara, bio je to u tom trenutku najveći ugovor u povijesti diskografije, doduše potpisan u trenutku kad su R.E.M. bili na početku svoje, nazovimo to tako, kasne melankolično-eksperimentalne faze, koja je značajno stanjila njihove tiraže. Činjenica da su svoju slavu koristili u svrhu političkog aktivizma također je veliki plus, a tokom godina fokusirali su se na ekološke, feminističke i teme ljudskih prava, a jedna od najpoznatijih njihovih kampanja bila je ona za registraciju neupisanih birača uoči američkih predsjedničkih izbora 2000. godine, kao i podrška demokratskom predsjedničkom kandidatu Johnu Kerryju 2004. U svakom slučaju, njihov je uspjeh, mjeren bilo umjetničkim dosezima bilo pukim brojkama ogroman.

Karijera R.E.M.-a prošla je bez većih potresa, barem na van, a najveći je svakako bio odlazak bubnjara Billa Berryja 1997. Dvije godine prije toga Berry je kolabirao na stageu u Švicarskoj uslijed moždane aneurizme, a kad se sasvim oporavio, odlučio je potpuno promijeniti svoj život, pa se ostavio glazbe i posvetio povučenom životu farmera u Georgiji. Tada se već naveliko spekuliralo o kraju R.E.M.-a, no preostala trojka skupila je snage za još 14 godina i pet albuma. Legendarna je i Stipeova rečenica iz tog razdoblja – 'Jesmo li Pete, Mike i ja i dalje R.E.M.? Pa... tronogi pas je i dalje pas, samo mora naučiti drukčije trčati...'. Godine 2003, pet godina nakon događaja koji su u pitanju, Stipe je priznao da su odnosi u bandu 1998. bili narušeni i da nije bilo međusobne komunikacije dobrih pola godine (ima li uopće banda koji traje dulje od 10 godina a da nije prošao kroz isto?), no i to su ipak uspjeli nekako popeglati i nastaviti.

Što će biti dalje? Frontman Michael Stipe, najsvestraniji u bendu, odavno je svoj fokus proširio i na fotografiju, dizajn i filmsku produkciju (a ni politika mu nije strana), no ne treba sumnjati da će i dalje biti i glazbeno aktivan. 'Najmirniji duh' u bendu, basist Mike Mills oduvijek je bio više studijski tip pa je gostovao kod mnogih kolega iako se posljednjih godina malo primirio po tom pitanju, a glazbeno najaktivniji gitarist Pete Buck, inače najstariji u bandu (rođen je 1956,  Mills i Berry rođeni 1958, a Stipe 1960. godine) čije je paralelne projekte ponekad teško pobrojati. Spomenimo stoga samo dva najnovija – lanjsku indie folk supergrupu Tired Pony, u kojoj je između ostalih s Garyjem Lightbodyjem frontmenom Snow Patrola i producentom Jacknife Leeejem (U2); te The Baseball Project inspiriran naravno bejzbolom, u kojem svira bas i koji smo gledali ljetos na šibenskom festivalu Terraneo. U svakom slučaju, teško da smo čuli posljednje od njih.