Riječ je o možda najboljem (ili najzanimljivijem) tribute bandu koji se na ovim prostorima ikada pojavio, ali zasigurno među prvih tri. Pojavu takvih VIS-ova nemoguće je izbjeći ili zaobići jednostavno zato što ljudi žele slušati neku glazbu, neki svoj omiljeni band, uživo, pa makar u bandu na čiji su koncert došli sviraju, naravno, neki potpuno deseti ljudi. Međutim, medijski se takve sastave, ruku na srce i s pravom, itekako zaobilazi i izbjegava se o njima trošiti novinske retke.

Ipak, kao što poslovica kaže o pravilima i izuzecima, ono što Nenad Vasić, frontman, kao i ostatak Rain Dogs tribute banda čini na sceni, definitivno je upravo to – izuzetak, pa je to i ovaj osvrt na njihov koncert. O tribute bandovima se u pravilu ne piše jer se nema što ni pisati. Info o njima naći ćete u 'vodičima kroz noćni život'. Međutim, ljubitelji glazbe Toma Waitsa, tog možda najvećeg glazbenog genijalca u posljednih 40 i kusur godina, u nevjerici su dupkom napunili Industrial Vintage Bar i znatiželjnih pogleda i naćuljenih ušiju zapitano čekali da se Rain Dogs popne na binu i 'pokuša' uhvatiti u koštac s naizgled nemogućim.

Waits traje već zaista dugo, mijenjao se radikalno u svim mogućim smjerovima glazbe, ali Rain Dogs (inače naslov jednog od Waitsovih albuma) donio nam je bez napora presjek gotovo cijele njegove karijere. Ono što je slijedilo, ono kako su susjedi iz Srbije izveli svoj show, puno više nego ugodno iznenadilo je sve prisutne. Sve u svemu, koncert je nalikovao na jednu temeljitu lekciju iz opusa istinskog glazbenog velikana Toma Waitsa, napokon i konačno primljenog u američki Rock and Roll Hall of Fame.

Glupost objavljenu u mnogim medijima - da je riječ o jedinstvenom bandu - treba odmah ispraviti: jedinstveni nisu niti mogu biti jednostavno zato što sviraju tuđu glazbu. Ali rade zato nešto još bolje i rjeđe - jedinstveno dobro interpretiraju opus Toma Waitsa. Usto, odsvirali su gotovo nemoguće, presjek cijelog Waitsova opusa.

Svirali su sve! Preko starih 'Jockey Full of Bourbon' i 'Jersey Girl', pa možda najpoznatijih stvari, inače lajt motiva kazališne predstave 'Frank's Wild Years' - 'Temptation', 'Way Down In A Hole' i 'Innocent When You Dream'. Naravno, radio-friendly 'hitove' poput 'Downtown Train' i 'Cold' i 'Cold Ground' nisu zaobišli, a sve su zaokružili nekim od posljednjih uglazbljenih krikova starog barda američkih šankova i masnih viceva s posljednja dva albuma. Tako su 'Lie To Me', pjesmu s pretposljednjeg albuma 'Real Gone', izveli takvom frenetičnom energijom i zvukom da bi im čestitao i sam Waits te 'Don't Go In That Barn' s istog albuma, pa sve do 'Bad As Me' s istoimenog, posljednjeg studijskog albuma izdanog 2011.

Kako bilo, Rain Dogs su se (što su više puta jasno naglasili) oduševili zagrebačkom publikom, zagrebačka publika oduševila se Rain Dogsima i, treba reći, rođena je 'ljubav na prvi pogled', ljubav koja će trajati. Napokon, Tom Waitsa ćete u Europi uživo jako, jako teško uhvatiti, a iduća najbolja stvar definitivno su Rain Dogs, koji uz praćenje Waitsovih koncepcija scenskog nastupa i pisanja pjesama imaju i svoj vlastiti šarm kojim neobičnom lakoćom osvajaju kako curice u prvim redovima koje uopće ne znaju tko je Tom, pa do 'pravih' poklonika u zadnjim. Kako je Nenad Vasić, frontmen benda, rekao: 'Zagreb, obvezujemo se vratiti prvom mogućom prilikom!' Sigurni smo i da Zagrepčani njih opet nestrpljivo očekuju.