Romantična okamina na vrhu brda, sunce u padu, dvoje mladih, friško potamnjelih i jedan prsten. Veliko pitanje je postavljeno, veliko 'da' izrečeno (opisana slika posuđena je iz prvih kadrova filma 'Veliki dan'). Sve što još treba obaviti je – vjenčanje.

U davnim davninama zaruke su bile čin čistog i snažno emocionalnog obećanja na ljubav, vjernost i brak. Danas, podalje tih romantičnih davnina, tek su početak mučnih i mukotrpnih priprema za centralni čin u životima zaljubljenih, i vojske zaposlenika oko njih, za dan vjenčanja.

Upravo tim mučnim putom od velikog pitanja do velikog dana pozabavio se Đuro Gavran u humorom omotanom dokumentarcu 'Veliki dan'. 'Prije pet godina prijatelji su mi se počeli ženiti i dobio sam priliku prisustvovati njihovim svadbama. Kako nemam veliku rodbinu, nekako su me prije toga svadbe uspijevale zaobići. Ubrzo sam uvidio kako je vjenčanje jedna špranca, ritual, obred koji ima vrlo jasno postavljena pravila', dotaknuo se početka autor.

I sve je bilo dobro dok je autor shvaćao vjenčanja samo kao pučke zabave. 'Kad su mi se počeli ženiti bliski prijatelji, saznao sam da za organizaciju jednog vjenčanja treba nekad i više od godinu dana, da košta od 150 do 200 tisuća kuna te da se mora planirati i organizirati, od onih posve jasnih do prilično bizarnih detalja… Tada mi je postalo jasno kako je sve to prilično suludo.'

Tu se vraćamo na one neke dojučerašnje 'davne davnine' i samu ideju vjenčanja naslonjenu na ljubav i želju za zajedničkim životom. U današnjem činu vjenčanja, kako to film odlično prikazuje, osnovna ideja u potpunosti nestaje pod silnim slojevima 'što ih vjenčanjem zovu'. 'Nikako nisam mogao shvatiti da su se standardi toliko pomakli od onoga – 'ja se hoću oženiti'. Danas postoji cijeli jedan balon koji je postao normala. Kad se odlučiš oženiti, ti uđeš u taj balon i postao si dio toga te jednostavno sve moraš.'

Osim što se bavi pripremama vjenčanja, autor je kroz film i oko njega pokušao uhvatiti izvor tog balona, odnosno ogromnog paketa suvišnosti 'što ih vjenčanjem zovu'. 'Nisam znao je li to pritisak roditelja, društva, žele li to ljudi iz srca, je li to stvarno njihova vizija ili možda utjecaj Hollywooda. Kako odjednom limuzina nasred sela? Mislim da je sve to u stvari medijska slika nečega što treba tako izgledati. Budući da su ljudi jako pod utjecajem medija, mislim da to jednostavno prihvaćaju kao takvo.'

Osim što djeluje poput metafore, 'limuzina nasred sela' konkretna je situacija iz jednog od pet vjenčanja koje film prati. Upravo ta scena sažima sve paradokse koji su proizašli iz suvremenog svadbenog usklika 'raskošnije, rastrošnije, šljokičastije, kičastije'. Naime, u spomenutoj sceni bijela limuzina, u kojoj se svatovi pod neonskim svjetlima natječu u ispijanju žestica, prolazi blatnim puteljcima uz pozadinsku kulisu kuća bez fasade da bi pred samom destinacijom na jedvice jade ušla u ciljano dvorište.

Bez obzira na dojmljivost tih i takvih scena, autor filma nije se samo zadržao na paradoksima pod svjetlima reflektora, već je kamerom prodro iza kulisa. 'Kad dođemo na vjenčanje, svi smo skoncentrirani na mladence i gledamo ono što se zbiva oko njih. No uvijek mi je na svadbama pogled bježao van tog fokusa. Što rade konobari u pauzi? Što radi fotograf kad ne fotka, kako fotka, u kojoj je pozi? Što sve mora fotkati da bi mladenci bili zadovoljni? Upravo stoga odlučio sam u priču ući s profesionalcima, htio sam vidjeti je li to njihova rutina te prolaze li oni isti oblik stresa poput mladenaca.'

Film vrlo dobro prikazuje dinamiku tih profesionalaca i rutinera, od fotića i konobara preko svećenika i matičara do glazbenika i dekoratera koji se počesto nađu u bezizlaznoj situaciji, a ponekad je takvom i sami stvore. Tako se ovi posljednji nađu '5 do 12' pred zaključanom crkvom, ili pak ne uspijevaju na vrijeme zapaliti baklje, paradoksalno, usred bijela dana. No da znaju biti i ekonomični, pokazuje scena u kojoj mladenci bacaju u zrak jedan od nepotrebnih dodataka vjenčanja – bijele grlice, koje, kao simboli mira (u slobodi), umjesto da odlete u nebeska prostranstva, već u sljedećoj sceni sjede u gazdinom golubinjaku, spremne za novu gažu, odnosno svadbu.

Da su obje strane priče, slavljenici i organizatori, donekle u istoj kaši, vrlo zgodno u filmu prikazuje paralela uvježbavanja koreografije jednog para mladenaca i čete konobara. Dok mladi prilično duhovito uvježbavaju efektnu koreografiju prvog plesa na tragu 'Prljavog plesa', natkonobarica ponovo i ponovo postrojava svoje konobare kojima nikako ne ide pamćenje mjesta i vremena kretanja.

Na kraju cijele priče, nakon što mladi otplešu svoj prljavi ples, a konobari otplešu oko stolova, postavlja se pitanje što uopće ostaje od vjenčanja? 'Ako svadbe u filmu uzmemo prosječnim, ostanu možda negdje na momente iskreni trenuci. I fotke za sjećanje. Samo što su oni različiti. Nitko neće zapamtiti situaciju u kojoj je jedna od mladenki rekla da joj je teška haljina jer je 15 kilograma teža od nje same, nego će u pamćenju ostati njezina fotka ispred limuzine. Iako je ovo prvo puno istinitije i ona je puno draža u tom trenutku.'

Film vrlo kritično promatra vjenčanje ne zbog vjenčanja samog, već zbog magle koja se prodaje u njegovo ime. Ta magla, osim što se krije u bijelim golubicama i bakljama usred bijela dana, u filmu se pojavljuje i doslovno u vrhuncima jedne od svadbi, gdje na scenu stupa trbušna plesačica s mačem, čiji ples u potpunosti prekriva umjetni dim.

Od te doslovne magle puno je gora ona koja počesto nije ni shvaćena takvom, jer je dobrim dijelom postala pravilo. 'Ako se ljudi idu slikati par dana prije vjenčanja da bi izgledali lijepo u fotoalbumu svoga vjenčanja, svi znamo da je to lažno. Ako ideš pet dana prije u vjenčanici i odijelu prošetati se Ilicom i skočiti u zrak kad tramvaj prođe, onda je to lažno. U našem životu sve više stvari postaju lažna fasada koju prihvaćamo kao normalno. Počinjemo se diviti svojim fotografijama koje nisu više odraz naše stvarnosti.'

Na kraju balade, uz lažne fotke ostaju mamurne glave i prazni džepovi što odlično dočarava scena gdje supružnici koji su na početku priče glumili Patricka Swayzea i Jennifer Grey blijeda lica predaju brdašca novčanica organizatorici svadbe. Njih od 150 do 200 tisuća kuna, podsjetimo.

Završnu riječ priče o vjenčanju prepuštamo onom koji nakon snimanja filma 'Veliki dan' zna ponajviše o njima – Đuri Gavranu: 'Ja poštujem taj svijet, ali se ne vidim u njemu. Nekako mi je sve to, poput limuzine koja ne može ući u dvorište, nestvarno i apsurdno. Upravo zato moje vjenčanje će izgledati ovako: negdje daleko, daleko, žena i ja.'

U nastavku poslušajte razgovor s hrvatskim autorima uoči ZagrebDoxa, između ostalih s Đurom Gavranom: