Michael Brandt relativno je poznati scenarist filmova kao što su 'U 3 i 10 za Yumu' ili 'Tražen', a 'Dvostruka igra' njegov je redateljski prvijenac. Zapravo jedino zanimljivo za ovaj film jest glumačka postava s Richardom Gereom koji se uporno pokušava nametnuti kao veoma ozbiljan glumac, a ne samo (nekoć) seks simbol, i Topherom Graceom poznatom po ulozi u 'Ludim 70-ima', kojemu filmska karijera još uvijek nije procvala.

Iznenađujuće, film 'Dvostruka igra' daleko je od katastrofe kakvom ga prikazuje inozemna kritika, ali svakako nije kvalitetan uradak koji ćemo dugo pamtiti. Ako gledatelj prethodno nije pogledao foršpan filma, možda će se iznenaditi što je Richard Gere zapravo 'negativac', odnosno sam špijun Cassius kojeg se pretvara da lovi zajedno s Topherom Graceom, koji tumači mladog ambicioznog agenta. Riječ je, dakle, o 'staromodnijem' trileru u kojem promatramo radnju kroz spektar lika koji je ujedno negativac i pozitivac. Saznanje o dvostrukoj igri dotičnog špijuna dobijemo već unutar prvih pola sata i valja napomenuti da je film do tog trenutka totalna gnjavaža prepuna klišeja. Kada napokon gledatelj stekne interes zbog uvedene kompleksnosti lika, film počinje biti izrazito zanimljiv jer pratimo akcije hladnokrvnog ubojice umjesto do tada sasvim dosadnog i tipičnog umirovljenog agenta. No kako radnja ide dalje, tako i ta zanimljivost postaje napor, dosada i frustracija jer gotovo ništa nema smisla. Lik Cassiusa jako je neizbalansirano napisan, s često posve nerazumljivim motivacijama, a Gere ne pridonosi mnogo svojim 'uspavanim' i tromim nastupom. Topher Grace prilično je angažiran za svoju ulogu, ali problem je što je njegov lik dosadan i generičan. Zaključno imamo dva lika od kojih je samo jedan donekle zanimljiv, koji se 'koprcaju' u priči koja svakom minutom postaje sve besmislenija. Sporedni likovi posve su zanemarivi, a svojevrsni negativac naknadno ubačen samo da bi imali neku površnu akcijsku završnu sekvencu. Režija je uglavnom bez greške, odnosno školski odrađena sa jedinom zamjerkom u obliku rijetkih čudnih usporenih kadrova koji ničemu ne služe.

Zaključno, 'Dvostruka igra' nije ništa više od često besmislenog trilera gdje nedostaje snažnih likova i povodom toga i jakih emocija zbog čega nam se teško uživjeti u akcijske rasplete. Ni rijetki trenuci zanimljivosti ne mogu spasiti sveukupni osjećaj dosade i slabe radnje.