Jesmo li u tolikoj financijskoj krizi da nam je teško podnijeti dva open air festivala u razmaku od tjedan dana, ili postava ovogodišnjeg Rokaj festa nije motivirala dovoljno ljudi da se upuste u još jednu glazbenu šetnju Otokom hrvatske mladeži? Vješt marketinški potez kupnje bonova za mobitel kao ulaznica za festival prošle je godine na Jarun privukao više publike neopterećene popisom izvođača. S druge strane, kao i većina festivala ovog ljeta u Hrvatskoj, i Rokaj fest se sve preciznije profilira, i to u smjeru reanimiranja uglednih i iskusnih, no ne nužno anakronih bendova koje nismo vidjeli u udarnoj fazi karijere.

Popis ovogodišnjih headlinera stoga nije veliko iznenađenje u odnosu na prošlogodišnje. Edukativni nastup proto-post-punk sastava Wire prve su večeri pokušali nadoknaditi Hladno pivo, dok je druga večer umjesto blesavih Dwarvesa i kvalitetno uskrslih Lemonheadsa nudila zaboravljene Toy Dollse, pouzdane Let 3 i škotske velikane Primal Scream.

Domaće snage Dosh Lee i Morso pripremile su teren za izlazak Toy Dollsa, koji upravo bilježe tridesetu obljetnicu zafrkavanja na račun punka, no čak niti najdosljedniji uzgajači irokeza nisu posebno podivljali na njihov jednosatni nastup, bez obrada po kojima su, ipak, najpoznatiji.

Nedugo potom Rijeka je preuzela vlast nad Jarunom – prvo su Diskurz opleli svoj odrješiti polusatni punk rock set, a potom je vrtoglavi 'talking head' najavio da na glavnu pozornicu stupaju Let 3. Psihodelični konferansje nije bio jedina sličnost u odnosu na nastup na Harteri prije mjesec dana – bio je tu i prateći pjevač Orhan kojeg su letovci inaugurirali kao stručnog suradnika za balkansko zaurlavanje i soul podvriskivanje.

Sve ostalo odvijalo se po tekućoj traci – Prljino pojavljivanje u bijelom odijelu u stilu Ljubiše Samardžića tijekom 'Djeteta u vremenu', striptiz u robijaškim uniformama, ispaljivanje čepova iz guzice i neprekidni niz hrvatskih rock klasika. Nadamo se da je na Jarunu sinoć bio makar jedan strani turist izvan kalkulacija ministra Bajsa, koji će, u duhu aktualnog trenutka, umjesto dugog razmišljanja o tome što srce misli kad kaže 'ostavka', upamtiti slogan '1, 2, 3, 4, izgubljeni... ima nas još'.

Primal Scream su dužnici Zagreba od prošlog rujna, kada su u sklopu promotivne turneje posljednjeg albuma 'Beautiful Future' u zadnji tren otkazali nastup u Tvornici. Bend koji je u svojoj 28 godina dugoj karijeri prošao trnovit put od viskijem natopljenog rokanja i pop melodioznosti na albumima 'Give Out But Don't Give Up' i 'Screamadelica' do sumorne, ali uzbudljive elektronike na sjajnim 'Xtrmntr' i 'Vanishing Point', svakako je zaslužio više od broja posjetitelja koji bi i Tvornicu ostavio polupraznom.

Onima koji su bili na Jarunu dug je vraćen s kamatom – uigran nastup škotske petorke, hrabro otvoren pulsirajućom 'Swastika Eyes', pratili su odmjeren zvuk i vrhunska rasvjeta, često obogaćena grmljavinom stroboskopa, koja je i prosječne pjesme s posljednjeg albuma poput 'Suicide Bomb' i 'Can't Go Back' pretvorila u festivalske himne.

Vižljasti Bobby Gillespie, odjeven u šljašteću srebrnu majicu, podsjetio je zašto se cijelu karijeru fura na Morrisona, dok je ostatak benda gazio kroz prljave izvedbe klasika poput 'Country Girl', 'Movin' on Up' i 'Rocks', podsjetivši na vrijeme kad nisu bile iritantno eksploatirane u reklamama. Bučni trominutni klimaks sat i pol dugog nastupa natjerao nas je da ih poželimo vidjeti opet, a to je ipak iznad očekivanja za zvijezde jednog ovako opuštenog festivala.

Večer su na pokrivenom stageu rutiniranim nastupom okončali makedonski veseljaci Superhiks te Cinkuši i Sinestet, koje je ipak dočekalo znatno manje od 4000 ljudi koliko ih se te večeri okupilo na Jarunu. Evidentan trud organizatora – dovoljan broj kemijskih WC-a, raznolika ponuda hrane i sinkronizirani nastupi izvođača koji sprečavaju miješanje zvukova s dvije pozornice – tako je ipak rezultirao razmjerno skromnom posjetom. No solidno ispunjen i živahni kamp, u kojemu tijekom dana nastupaju manje afirmirani domaći bendovi, pokazuje da je festival ovog formata itekako potreban, makar klincima koji svake večeri drndaju 'Smoke on the Water', 'Killing in the Name' ili 'Krivo je more' na kvartovskom igralištu. Iz edukativnih razloga.