'Košnice' su europski filmski projekt nastao kao suradnja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu i četiriju prestižnih filmskih škola iz spomenutih gradova, a inicirao ga je student filmske produkcije ADU Ivan Kelava, pod mentorstvom izv. prof. Damira Terešaka. Film su sufinancirali HAVC, MEDIA desk Hrvatske i sponzori, a riječ je o kompilaciji pet priča iz pet gradova - Zagreba, Jeruzalema, Londona, Kölna i Praga – koju su režirali različiti autori iz pripadajućih gradova.

'Bio sam na trećoj godini Akademije i razmišljao o drugim studentima treće godine u svijetu, jer sve što sam do tada radio nisam imao s kime usporediti. To je kao da u nogometu igraš samo hrvatsku ligu – možeš biti genijalan, najbolji na svijetu, ali dok zaista ne odigraš s nekim velikim i ne usporediš vještine, ne možeš znati jesi li za Hrvatski dragovoljac ili Bayern München. Mislio sam da ćemo, ako stanemo kraj drugih, više saznati o sebi te svi iz toga izvući nešto korisno, pa sam osmislio projekt, prošao na prijemnom za MA i nakon dvije i pol godine uspio sve završiti', objašnjava Kelava.

Je li to puno ili taman vremena za takav projekt?

To je normalno. Možda čak i malo brže od normalnog, a s obzirom na to da se film snimao u pet zemalja i uz budžet koji smo imali, dvije i pol godine je svakako OK.

Što su bili najveći izazovi i problemi – novac ili organizirati sve te ljude?

Ljudi mi kažu da je teško raditi s jednim redateljem pa me pitaju kako sam pomirio pet ega, pet timova i pet vizija, ali mislim da smo to sve okrenuli u nešto što samo doprinosi kvaliteti filma. Ni to ni novci nisu bili problem, jer konstrukciju smo u startu postavili kako treba. Dogovor je bio – sve akademije koje žele sudjelovati u projektu moraju financirati svoj kratki film. Dodatno financiranje sam organizirao uglavnom kroz programe radionica. HAVC je na kraju, kad je film bio gotov, dao novac za njegovo dovršenje.

Je li kompilacija kratkih filmova najbolji novi trik za mlade autore – snimiti nekoliko kratkih pa ih prodavati kao dugometražni?

Moja ideja je bila vidjeti što drugi ljudi rade i povezati se s njima, jer jako me živciralo što se stalno govori o nekakvoj europskoj suradnji i europskim koprodukcijama, ali jako puno toga je lažno i sve se svodi na rasprave po kojekakvim panelima na festivalima. Nitko da sjedne i konačno napravi nešto konkretno, nešto što bi netko i pogledao. Zatim sam želio napraviti omnibus koji nije klasičan, u smislu da se filmovi samo nižu jedni za drugim. Platforma je da se sve priče odvijaju istovremeno, tako da se film koliko-toliko prati kao dugometražna cjelina. To nije bio 'projekt Skype'. Organizirali smo radionice u Grožnjanu, u koji je došlo pet timova, a radilo se na scenarijima, uz nadzor stručnjaka. Montažu smo isto radili zajedno, na radionici montaže. Film je stvarno kolektivan čin. To mu jest diglo cijenu, ali u protivnom ne bi imalo smisla ni započinjati ga - mogao sam jednostavno nazvati svaku akademiju i reći im da mi pošalju spindl DVD-a pa da si izaberem kratki film koji mi paše. A to nema smisla. Motivacija mi nije nužno bila promovirati pet redatelja jer, na kraju krajeva, nisam redatelj.

Zašto produkcija? Puno mladih koji se zaljube u film jure ili glumu ili režiju...

Ja sam iz Gunje, malog sela u istočnoj Slavoniji, u kojem sam s prijateljima imao nešto kao mali filmski klub, a radili smo sve od režije i pisanja scenarija do novinarstva, od haiku poezije do snimanja filma. U isto vrijeme organizirali smo filmske večeri po selima da bismo skupili novac za kupovinu kamere...

Znači, već tada ste bili Del Boy...

(smijeh) Upravo ta varijanta. Znao sam da se decidirano ne želim baviti ni s čime preuskim, a kako je studij produkcije pokrivao sve i svašta, to je bio izbor. Kad sam krenuo studirati, nisam ni znao što točno radi filmski producent. U međuvremenu sam naučio i posao mi se jako sviđa. Nadam se da ću se time baviti i kad narastem. (smijeh)

Pa kad već rastete uz film, što je sljedeće?

Dvije nove stvari. Prva je kratki igrani film Igora Šeregija, 'Poklon predsjednika Nixona'. Završili smo ga prije dva tjedna pa krećemo s njime na festivale. Riječ je o svojevrsnoj 'antiavangardi' u svijetu hrvatskog kratkog filma jer je izrazito mainstream – a to se u hrvatskom filmu ne događa često. Posebno ne u kratkoj formi. Jednom smo se čak šalili da bi trebalo prijaviti romantičnu komediju na natječaj za eksperimentalni film jer ih je u jednom trenutku toliko nedostajalo. Osim što je mainstream, ovaj projekt ima potencijala za visokokvalitetnu TV seriju. Drugi projekt je dugometražni dokumentarni film eksperimentalnog kazališnog redatelja Borisa Bakala. No dokumentarac nije eksperimentalni, a govori o neboderu u Laginjinoj. To je epska priča o obnovi zgrade koju on kamerom prati već 10 godina, a zove se 'Betonska ljubav'.