U povijesti buđenja međunarodnog interesa za jedinstvenim, nama i dalje iznimno egzotičnim, bogatim svijetom japanskog filma posebno su važna dva događaja, dvije godine – Akira Kurosawa s 'Rashomonom' osvojio je Zlatnog lava u Veneciji 1951. što je pripremilo teren za obožavanje samurajskog klasika 'Sedam samuraja', četiri godine kasnije, također nominiranog za Zlatnog lava (osvojio je Srebrnog, iako se danas nalazi na vrhu lista najboljih filmova svih vremena). Oba su naslova otvorila vrata poslijeratnoj fascinaciji japanskom kinematografijom, što je rezultiralo svime od 'Ratova zvijezda' do globalne pošasti za reciklažom kulturnih obrazaca Dalekog istoka.

Drugi događaj svakako je trijumf Takeshija Kitana u istoj toj Veneciji, kada je 1997. njegovo remek-djelo 'Hana-bi' osvojilo Zlatnog lava te tako pokrenulo pravi cunami, novi veliki val japanskog filma, koji je upoznao svijet s posve drukčijim, suvremenim senzibilitetom moderne, urbane japanske kinematografije. Kojoj pripada i Takashi Miike, jedan od najproduktivnijih i najslavljenijih redatelja ove V-Cinema/DVD generacije, čiji se prvi trijumf dogodio devedesetih te prvih nekoliko godina novog milenija.

Danas, japanska je kinematografija u novoj krizi – nezavisna arthouse kino mreža i DVD tržište, zaslužno za sve od žanrovskih (pinku i jakuza) filmova do festivalskih dragulja, kolabiralo je pod teretom multipleksa i 3D blockbustera, no istodobno se na izvoznoj sceni događa nešto prilično fascinantno: povratak jidaigeki filmova i chanbare, povijesnih samurajskih naslova s vitlanjem katanama i pričama o časti okupanoj krvlju. Glavni protagonist ove priče upravo je Takashi Miike, koji je udružio snage s producentom Toshiaki Nakazawom (proslavljenom po produkciji japanskog oskarovca 'Departures') i legendarnim izvršnim producentom Jeremyjem Thomasom, čovjekom zaslužnim za veliki izvoz azijskog filma na Zapad (između ostalih, pogurao je bisere Oshime i Kitana).

Zajedno su krenuli u invaziju na europske filmske festivale svojim dvama samurajskim filmovima, '13 Assassins' i 'Hara-kiri: Death of a Samurai', oba remakea klasika iz šezdesetih, nekih od najvažnijih povijesnih studijskih naslova snimljenih u eri buđenja novovalne i indie produkcije.

Veliki je ovo mainstream uspjeh za autora kakav je Miike, koji je previše dugo u svijesti prosječnog stanovnika zapadnog filmskog mainstreama bio etiketiran kao 'kralj bizarnosti i horora' – tipično neznanje koje zaključke stvara na temelju šačice uvezenih, na engleski prevedenih naslova, iako je dotični u karijeri režirao stotinjak filmova svih zamislivih predznaka, od drama do dječjih, a ni jidaigeki produkcija nije bila nepoznanica. Štoviše, to što danas snima remakeove samurajskih hitova i klasika samo je svojevrsni produžetak onoga što je 2004. napravio s 'Izo', nastavkom 'Tenchu!', jednog od najboljih samurajskih filmova svih vremena.

Iako je posljednjih nekoliko godina postao velika redateljska zvijezda prvenstveno zahvaljujući blockbusterima za klince i tinejdžere (snimajući uglavnom adaptacije iznimno popularnih manga i anime serijala), sada se čini da su samuraji njegova nova zlatna koka.

'I drugi su redatelji snimali samurajske filmove, ali većina njih nije uspjela, jer nisu bili u stanju prilagoditi priče današnjem ukusu mladih. Iako '13 Assassins' nisam snimio isključivo za mlade ljude, puno njih je uživalo u filmu', objašnjava Miike i u pravu je – njegov '13 Assassins' bio je ne samo hit među novim generacijama, koje su uživale u maratonskoj, sat i pol dugoj akciji s tvrdim čelikom i pokojim buretom baruta, već i miljenik kritike i festivala, s obzirom na to da se film lani natjecao za Zlatnog lava u Veneciji, a smiješi mu se i nagrada

japanske Akademije, tzv. japanski Oscar. Veliki uspjeh za film koji nije ništa drugo nego nova, akcijom nabijenija prerada istoimenog crno-bijelog filma Eiichija Kuda iz 1963. godine. U oba je filma puno toga gotovo isto – skupina suicidalnih samuraja pokušava zaustaviti zlog vladara boreći se protiv daleko nadmoćnije vojske do smrti – no dok je izvornik donosio tek pola sata rezanja, ali zato gotovo dva sata impresivno snimljene drame, Miike se odlučio na akciju. S pola sata impresivno snimljene drame.

Koliko je (i je li) izokrenuo omjere u svojoj preradi još jednog klasika, onog pod nazivom 'Harakiri', remek-djela Masakija Kobayashija iz 1962, vidjet ćemo kada ga budemo imali prilike provjeriti ('13 Assassins' trebao bi za koji mjesec u hrvatska kina, za 'Hara-kiri: Death of a Samurai' još ne znamo), ali ono što se za sada zna jest to da iza ovog projekta također stoje Thomas i Nakazawa, koji su mu osigurali snimanje u 3D tehnici (ne bi li spomenuti mladi bili još zadovoljniji nego s '13 Assassins') i to da slavni Ryuichi Sakamoto potpiše soundtrack. Osim toga, ovog su mu puta otvorili vrata Cannesa, gdje je 'Hara-kiri' bio nominiran za jednako prestižnu Zlatnu palmu.

Izvornik se bavio samurajem koji je izbjegao ritualno rezanje vlastite utrobe, iako mu je to bilo suđeno, a također je bio nominiran za Zlatnu palmu, koju je izgubio od Viscontijeva 'Leoparda'. Miike je izgubio od Malickova 'The Tree Of Life', no ušao je u povijest kao autor prvog 3D filma u službenoj konkurenciji festivala.

'Japanski filmovi izgubili su energiju i moć koju su nekada imali', objašnjava Miike svoje motive kopanja po prošlosti. A mi se možemo samo pitati – što će sljedeće iskopati? Što god to bude, znamo da će biti vrijedno pažnje.