Rasprave o korijenima rocka podjednako su besmislene kao one o nečijem omiljenom pivu ili seks simbolu – svatko ima svog favorita i od njega neće odstupiti. No uvijek vam se može pogoditi bend, seks simbol ili pivo koje je u danom trenutku najbolje. U četvrtak navečer bio je to Heavy Trash i, da ste poveli dijete u Boogaloo u školu rocka, ne biste pogriješili
Jon Spencer je iskusnjara koja je u svojoj dvadeset i pet godina dugoj karijeri naslagala četiri benda, od kojih je svaki na svoj način obilježio svoju eru. Pussy Galore je osamdesetih drmao sirovi garage-rock, Blues Explosion je u devedesetima patentirao spoj bluesa i punka, kroz Boss Hog sa suprugom Christinom Martinez poigravao se i s elektronikom i pop formama, dok je novomilenijski Heavy Trash povratak šezdesetima i frajerskom rockabillyu, ali s lucidnim odmakom ka drugim tradicionalnim formama poput soula, surfa ili bluegrassa.
Opaku ulogu u posljednjoj Spencerovoj transformaciji odigrao je Matt Verte-Ray, gitarist benda Speedball Baby, kojem su se na pozornici priključili legenda njujorške psychobilly scene Simon Chardiet na kontrabasu te pouzdani bubnjar Phil Hernandez.
Četvorka izgleda i zvuči kao da je cijeli život svirala zajedno i kao da im je potpuno svejedno sviraju li u zadimljenom baru ili u najreprezentativnijem rock klubu države u kojoj je pušenje u zatvorenom i dalje zabranjeno, no poneki od šestotinjak posjetitelja ipak uspije provući koji dim ispod inspekcijskog čekića ministra Milinovića.
Kao u klasičnim psychobilly postavama, Spencerov izlizani akustični Fender i povremeno štektanje u mikrofon pretežno služi podebljavanju dinamike koju diktira pouzdana ritam sekcija, dok Verte-Ray surferskim twangom održava melodioznost. No dečki voze daleko izvan žanrovskih okvira – rado iskoračuju i u višeglasne Beach Boys harmonije te klasične bluzerske i country štosove koje su znali opelješiti i Rolling Stonesi.
Od električno-erotičnog uvodnog trojca načetog žestokom Justine Alright, preko krasnog bluzerskog bloka na kojemu će zapjevati i stari Chardiet, do poštenog polusatnog bisa, Heavy Trash nas u sat i pol svirke šeću kroz svoja dva albuma (i još neobjavljeni treći 'Midnight Soul Serenade'), ali i kroz cjelokupnu povijest rock'n'rolla.
Pritom iz šmekerski stiliziranog outfita i zavodljivih Spencerovih kretnji isijava energija koja i mnogobrojne djevojke tjera da se riješe dugih rukava i podsjete nas na ne tako davno ljeto. No nije to testosteronska verzija frajerizma - prije je to zavođenje nalik onome iz filmskih adaptacija maturalnih večeri, gdje cure nakon treće viski-kole namiguju unaokolo tražeći kandidata za ples, a možda i nešto više.
Seks, poneka cigareta i rock'n'roll – zagrebačka koncertna sezona je lijepo počela.
