Što je gore – biti siromašan na asfaltu urbane džungle ili preživljavati na selu? Odgovor na ovo pitanje u neku ruku pokušavaju dati dva dokumentarna filma, korejski 'Moj bosonogi prijatelj' i njemački 'Sunčev sustav', orijentirajući se na živote nižih slojeva u različitim životnim prostorima; prvi prikazom besparice stanovništva indijske savezne države Bihar, a drugi orijentiranjem na svakodnevicu argentinskog plemena Kolla.

'Moj bosonogi prijatelj' vodi nas u Kolkatu, grad koji pokušava legislativom redizajnirati svoje ulice pa sakriti siromaštvo zabranom poslova pomoću kojih migranti iz najsiromašnijih dijelova zemlje zarađuju u urbanoj sredini, trčeći s rikšama napunjenim turistima i imućnijim lokalcima. U osnovi, priča je to o 'prijateljstvu' dva čovjeka – jednog Korejca (Lee Seong-gyou) koji drži kameru u ruci i jednog Indijca (Shallim) koji vuče rikšu za sitniš, snimljena kao neambiciozni amaterski dnevnik, zapravo pedesetminutno zavirivanje u borbu za preživljavanje, poniženja i bolesti, ali i smijeh, optimizam i humanizam najnižih slojeva indijskih slamova. Solidno, ali ne i spektakularno.

Za razliku od 'Sunčeva sustava', još jedne dokumentarne arthouse meditacije u programu Human Rights Film Festivala, novog uratka proslavljenog njemačkog redatelja Thomasa Heisea, koji je svoj novi naslov snimio

spektakularno servirajući pravu vizualnu poslasticu o suživotu prirode (dolina Blanquito) i njezinih stanovnika (Kolla), stilski sličnu tajlandskoj 'Seljačkoj utopiji'. No ova zbirka prekrasno snimljenih prizora života na selu gotovo je posve lišena ljudskog glasa, a tek u samom finalu donosi i udarnu poantu: maratonski kadar vožnje kroz urbane slamove, kao gotovo pa postapokaliptičnu kontru idili poljoprivrede i stočarstva, skrivenu u susjedstvu do kojeg vodi tek jedna vožnja autobusom.

Ova mješavina razglednice i antropološkog dokumenta ne igra na prvu loptu, ali čak i ako gledateljima promakne poruka o sukobu životnih stilova i životnih prostora, romantizirane tradicije i zle modernizacije, ostaje element bijega snimljen u stilu nastavljača tradicije klasika kao što su 'Baraka' i trilogija 'Qatsi', s prirodnim ambijentalnim zvukom umjesto glazbe Philipa Glassa