U pofriškanoj postavi s Edom Rodrigezom na gitari, Deerhoof su na pozornicu Teatra &TD stali negdje iza 22.30, a koncert su otvorili vjerojatno svojim najvećim hitom 'Panda Panda Panda', koji je razgaljivao publiku i prije sedam godina.

U sljedećih nešto više od sat i pol nastavili su nizati svoje eksperimentalne noise-pop pjesmuljke u kojima su dominirali žestoki gitaristički rifovi pomiješani sa slatkastim glasom pjevačice Satomi Matsuzaki. Sve je to bilo popraćeno energičnim skakanjem po pozornici, ali i pokušajem sviranja gitara pomoću plišane patkice, od koje su očito željeli stvoriti zvijezdu večeri.

Iako su u toj svojoj slatkasto-bučnoj kombinaciji prštali energijom, ona nije doprla dalje od prva četiri reda polupopunjene dvorane &TD-a. Možda je razlog tome i što je bend osnovan 1994. vrhunac popularnosti ipak imao 2005, kada je svjetlo dana ugledao album The Runners Four koji su pohvalili The New York Times i Pitchfork, a kantautor Sufjan Stevens ga je čak proglasio albumom desetljeća.

Možda i stoga što se zadnjih sedam godina nisu bitno mijenjali, sinoćnja svirka nije ostavila jednak dojam kao onda u KSET-u, no mlađim generacijama, sudeći prema raspoloženju na koncertu, Deerhoof su opravdali očekivanja.

Uz zvijezde večeri Deerhoof, na pozornici su se jučer kao predgrupa našli i sunarodnjaci im High Places, čiji eksperimentalni elektro-pop na tragu Cocteau Twins ili čak modernije Bat For Lashes ipak nije ostavio prevelik dojam na publiku.