S naslovom kao što je 'Zoran, moj nećak idiot', ne treba čuditi da je upravo ovaj kilavi talijansko-slovenski dramedy izabran za otvaranje Zagreb Film Festivala – naslov 'zvoni' domaće, obećava potencijalno solidan komad dobre uvredljive komedije te nudi kulturološki, stilski i narativno bliski izričaj susjednih europskih kinematografija, za raju kojoj su izazovi i egzotična putovanja teški zalogaji čak i kada je sjedenje u mraku kinodvorane u pitanju.

Iz ovog ste uvoda, pretpostavljam, već uspjeli zaključiti da dotični, u Veneciji višestruko nagrađivani film i nije bogznašto – okrznulo ga je nekoliko nagrada na talijanskom festivalu, koje zasigurno ne bi vidio da nije njegova talijanskog porijekla, no ovaj prvijenac poluanonimnog redatelja Mattea Oleotta u konačnici donosi vrlo mlaki i razvučeni komad srednjoklasnog euro-humora, upakiranog u neku vrstu friulskog 'Rain Mana'.

Glavni antijunak je četrdesetogodišnji Paolo, muškarac s propalim brakom i brdom problema za vratom – njegovu dosadnu i autodestruktivnu dnevnu rutinu prekida dolazak 16-godišnjaka Zorana (kojeg, haha, u novoj domovini zovu Zagor), nećaka koji je njegova potpuna suprotnost: introvertirani planinski Slovenac koji se pokaže golemim financijskim potencijalom zbog urođene sposobnosti koordiniranja rada očiju i ruku, itekako korisnih za igranje pikada.

Za film koji se posve oslanja na igru suprotstavljenih karaktera, 'Zoran, moj nećak idiot' bi se ipak trebao više potruditi; bahati debeli nihilist i poluautistični geek su antipatične karikature bačene u klišejizirane situacije, okružene sporednim likovima koji bi htjeli biti barem jednom nogom u 'Alanu Fordu', no s obje ipak čvrsto stoje u sitkomu.

Još da barem traje kao prosječna epizoda TV serije, a ne kao gotovo dvosatni maraton razvučen poput na asfaltu rastopljene žvakaće, izgažene vojskom bajkera na putovanju za more...