Stari lisci reći će da festival nije festival ako na njemu makar jednom nije pala kiša, praćena odgovarajućom verzijom ljekovite blatne kupke, cupkanjem po močvarnom tlu i naknadnim višednevnim struganjem blata s tenisica. Da zagrebačka festivalska sezona ovoga ljeta ne bi ostala bez obvezne ikonografije potrudila se popodnevna monsunska kiša, koja je trećeg dana Rokaj festa prepolovila ionako skroman posjet, a organizatore stavila pred izazov preslagivanja satnice s kojim su se na koncu odlično izborili.

Većina od oko 2000 ljudi, koliko je na blatnoj podlozi doklizalo do Jaruna, stigla je oko 21 sat, kada su na pozornicu izašli The Charlatans koji su u sat vremena svirke podsjetili na zlatne dane plesnog britpopa. Iako je bend zanemario materijal s albuma 'Up at the Lake', po kojemu ih se u ovim krajevima najviše sjećamo, jednostavan set bez stajanja donio nam je hitove poput Indian Rope ili moćno otprašene Tellin' Stories. Sigurnim bendom komandirao je pjevač Tim Burgess koji nas je pomalo odsutnim gardom i dječačkom mimikom asocirao na Briana Molka iz Placeboa.

Kada smo već s rezignacijom konstatirali da smo propustili The Bellrays, koji su na glavnoj pozornici trebali nastupiti u 19.30, prijatno nas je iznenadio prljavi garažni rock sa soul vokalom koji je odjeknuo sa susjedne, manje pozornice. Fascinantna količina energije koju je u pola sata proizvela četvorka na čelu sa sjajnom pjevačicom Lisom Kekaulom (neki je znaju i kao vokal na Basement Jaxxovu singlu Good Luck), natjerala je par stotina prisutnih da zaborave na blato i prepuste se naelektriziranom transu. Poput pionira garažnog zvuka The Sonics ili legendarnog Andrea Williamsa, koncert su završili petominutnim nizom tuševa, ostavivši na pozornici barem onoliko znoja koliko je vode u barama oko nje.

Uvjetno rečeno, najmodernije ime ovogodišnjeg Rokaj festa bio je englesko-švedsko-američki bend Razorlight, koji nas je zbunio već i prije samog nastupa informacijom da pjevač Johnny Borrell uoči svakog intervjua od organizatora zahtijeva profesionalnog šminkera!? Poslušate li njihova tri albuma, puno više od šminke nećete ni naći – zvuk zasnovan na rekreiranju post-punka i vokalnim harmonijama bogatog cirkusantskog rocka 70-tih (često i neutemeljeno im lijepe etiketu 'nasljednika The Who') utopljen je u preplastičnu produkcijsku ambalažu koja nužno nameće pitanje vjerodostojnosti.

Mane benda isplivale su i te blatne jarunske večeri – glamurozni ljubičasti rasvjetni topovi i svijetleći natpis s imenom benda u pozadini pozornice kao da su imali zadatak skrenuti pozornost s mlakog zvuka, karizmatičnosti jednakoj onoj benda skupljenog na kakvoj audiciji i, što je najvažnije, tankim pjesmama poput Back to the Start i Keep the Right Profile. I dok je publika u početku još nešto i pokušavala, do kraja koncerta većina prisutnih je požalila što na mjestu Razorlighta nije relevantnije ime u istom cjenovnom razredu, poput Maximo Parka ili The Coral, a kojima zacijelo ne bi trebao šminker ni prateći pjevač. Da, dobro ste pročitali – ovaj bend ima ljepotana koji većinu vremena stoji uz mikrofon i pjevuši, katkad odsviravši koji ton na klavijaturama. Gdje je tu 'rokanje'?

Četvrto izdanje Rokaj festa, sve u svemu, ispunilo je očekivanja – iako su, kako smo već pisali, nešto viša cijena ulaznice i slično koncipirana postava izvođača ove godine prorijedili publiku, nadamo se da će narednih godina popis atrakcija festivala stizati vremenski zaostatak i manje asocirati na bolju prošlost. Ako ništa, ostaje nam hvalevrijedna činjenica da još uvijek postoji jedan festival na kojemu hranu i piće ne morate kupovati na bonove.