Spektakl koji od patosa bježi u humor i ironiju

Glazbeno-scenski spektaklZa dobra stara vremena, scenaristice i idejne začetnice Željke Ogreste i autora glazbe Rajka Dujmića sve je što smo očekivali pa i nešto više. Znali smo da će biti blještav, prepun pjesme i plesa te svih sila svjetlosnih efekata, a uz te, očekivane, sastojke dobili smo dašak Zagreba kakav je nekad bio, pregršt humora, ironije i zaigranih redateljskih rješenja Marija Kovača, čime je mjuzikl 'pobjegao' od možebitne prazne nostalgije i patosa.

Odlično probrane pjesme Novih fosila, osim što su aranžerski ušminkane i osvježene, na vrlo šarmantan način oblikuju tanku, ali postojanu dramaturšku nit predstave, stvorivši laki komad o glazbenoj školi i pripadajućoj joj ljubavi učenika, nastavnika, čistačica i drugih likova, sve uronjeno u Zagreb osamdesetih i njegove brige, probleme i šarm - kupovinu njemačkih maraka na crno, redukciju struje, parne i neparne vožnje, Miroslava Lilića u Dnevniku ili kupnju ulaznica za tekme Dinama kod švercera (dok je za to još bilo potrebe).

Predstava se sastoji od dvadeset scena oblikovanih oko jednako toliko songova koji katkad čine tematsku odrednicu prizora, poput pjesme Milena; ponekad se tek naslov pjesme naslanja na događaj na sceni, kao u pjesmi Sedam dugih godina, ili je prizor oblikovan kao duhoviti skeč naslonjen na pjesmu, kao u Najdraže moje gdje Ivica Zadro emocije poklanja svom novom Jugu 45. To raznoliko korištenje pjesama u stvaranju predstave unosi dinamiku i razigranost te razbija monotoniju koja bi nastala tek klasičnom scenskom ilustracijom songova.

Odličan plesni pokret (koreografkinja Larisa Lipovac Navojec) u funkciji ilustracije radnje i songova, ali i dodatne karakterizacije likova i njihovih odnosa, kao u pjesmi Šu, šu, dodatno ritmizira i obogaćuje predstavu.

Karikaturalnost i parodičnost kao pokriće za loše pjevanje

Razigrano postavljen, komad je 'dopustio' glumcima da obogate svoje likove ironijom i parodičnošću te naglašenim glumačkim izrazom koji kod nekih pleše na ivici karikaturalnosti, ali rijetko kad upada u nju.

Zrinka Cvitešić u ulozi Sašine partnerice Ane bila je prilično dekoncentrirana te je malo prenaglasila infantilost lika, čime je na trenutke prelazila u preglumljavanje. Također, imala je problema i u pjevačkim dionicama (čini se da joj ni tehnika nije išla na ruku, budući da joj mikrofon u početku nije dobro radio).

Iako se kemija između Marka i Zrinke nije pretjerano osjećala, najbolji zajednički trenutak bila je odlično režirana i koreografirana pjesma Sanjaj me s dopadljivim poigravanjem svjetlom uz pomoć svjetiljki na baterije.

Ana Begić stvorila je ponajbolji lik čistačice Milene, muku mučeći s pjevanjem, ali na šarmantan i ironijski način okrenuvši to (djelomice) u svoju korist. Od onih koji su pjevačke rupe pokrivali šarmom tu je i Ivica Vidović, koji je 'frfljavog' profesora Reisera oblikovao šaljivo gotovo do karikaturalnosti, a pjevačke dionice je tek 'odrecitirao'. Sanja Doležal u liku Tonke, direktorice škole zaljubljene u Reisera, često je prelazila u preglumljavanje. Također je u pjevačkim dionicama, pokušavši zadržati karikaturalnost lika, bježala u falšne visoke tonove. Puno bolje je zvučala u pjesmama u kojima je odbacila operetnu interpretaciju te je na trenutke zvučala 'poput originala'.

Ivica Zadro u ulozi profesora Friščića i Goran Navojec kao milicajac Pero bili su izuzetno duhoviti, iako su i oni imali problema s pjevačkim dionicama. Odlična je bila Hana Hegedušić, koja je oblikovala likove profesorice i prostitutke s pravom mjerom humora, ironije i karikaturalnosti, a usto je bila i vrlo uvjerljiva u pjevačkim i plesnim dijelovima. Iva Visković kao druga profesorica i prostitutka bila je i glumački i pjevački slabija od Hane te je plesala na ivici pretjeranog glumačkog izraza.

Glasovne i tehničke slabosti kao glavne mane predstave

Glavni problem predstave bilo je loše pjevanje nekih glumaca, što je veliki propust u komadu ovoga tipa. Pjevačke rupe velikim su dijelom pokrivali i ublažavali odlični prateći pjevači i sporedni glumci, koji su bili vrlo razigrani i raspoloženi, ali je dio solo dionica izvedbeno osjetno oslabio pjesme Ključ ispod otirača, Tonka i neke druge.

Također, tonac je vrlo često griješio u ozvučenju glumaca tako da su se događali prazni hodovi, a i bubice su na trenutke zatajivale. Iako su tehničari bili brzi, ručna promjena scenografije djelovala je tromo i rušila je ritam predstave. Mnoge druge greške poput zakočenih rešetki ili pokvarenih svjetiljki glumci su vrlo dobro ublažavali rješenjima u hodu, uz uvijek prisutnu crtu humora. 

Rezimirajmo

Kad se sve zbroji, mjuzikl 'Za dobra stara vremena' oduševio je razigranošću i duhovitošću, a prilično neugodno iznenadio lošim pjevačkim interpretacijama nekih glumaca. Ipak, progledavši im malo kroz prste, što zbog tehničkih problema, što zbog treme ili pak šarmantnog glumačkog 'vađenja', puna Mala dvorana Doma sportova ovacijama je i završnim zborskim pjevanjem naslovne pjesme nagradila autore i sudionike razigranog i nimalo patetičnog povratka u Zagreb kakav je nekada bio i u dane (sada već pomalo) davne i zaboravljene mladosti. Nesumnjivo veliki povratak klasičnih hitova Novih fosila i hrvatskog popa 80-ih.