Aleksandar Stanković vjerojatno nikada ne bi dobio priliku snimiti putopisni serijal 'Vjetar u kosi' da prije toga nije postao popularan kao voditelj talk-showa 'Nedjeljom u 2' i svi mi koji smo navikli na njega kako jedanput tjedno u studiju glumi frajera preko puta neke velike političke mange ili kakvog drugog The Imena moramo doći u iskušenje da ga barem malo zadirkujemo kada ga u ovom putopisnom serijalu vidimo kako glumi frajera na motoru. Totalni je 'borac Prve spandex-kacigaške', pluži cestama Lijepe naše i okolice kako se to samo može kada ti ekipa isprazni cestu da bi te snimila kako plužiš, a kada usput naiđe na one glasovite 'male ljude' u mjestima i gradovima usput pa s njima o svakodnevici prozbori onim istim gromkim, fonetičarsko-televizijski istreniranim glasom, čovjek se mora barem malo zahihotati zbog efekta 'vid' ga kako o kozjem siru govori tonom ko o korupciji u Hrvatskoj'.

No šalu i objektivne komične momente na stranu - Stanković 'Vjetar u kosi' snima, evo, već treću sezonu, što vjerojatno ne bi da baš nitko živ to ne gleda, a u slučaju tog moto-putopisa čak i vidim razloge za gledanje. Stanković možda ne bi bio interesantan kao glavni protagonist tog serijala da nije i lik kojega inače znamo iz studijske situacije sa sugovornikom kojega u zadnje vrijeme sve manje uspješno uspijeva 'izrešetati', ali upravo tom svojom - na trenutke komičnom, a na trenutke elokventno-dopadljivom personom - taj zgodan putopis uspijeva pretvoriti u nešto posebnije od pukog nizanja pričica o malenim mjestima srca nečijeg.

A sam putopis vrlo je simpatičan. Primjerice, jučer se Stanković vozikao po Istri i umjesto da nam, kao što je to već milijun i pol putopisaca koji su se vozikali, pješačili ili već nešto po Istri, pokazuje razgledničke prizore Motovuna, berbe tartufa i šarenih kuća uz rovinjsku obalu, obišao je ženu koja se u Istru doselila iz Njemačke i već nekoliko desetljeća vodi vlastiti azil za napuštene pse te se opire pokušajima deložacije zbog pregolemog kredita, s čime me malo podsjetio na Živi zid u obilasku regije. Zatim je 'školjkario' po Limskom kanalu i raspitivao se za socijalno-ekonomski status onih koji to čine profesionalno i podsjetio me na legendarnog HTV-ova novinara Antu Granika i njegovu nezaboravnu reportažu o vađenju kamenica, malo se spuštao po zip-lineu u Pazinu i obišao festival pašte u Žminju te nakon toga, sve u tonu gastronomije i vratolomija, pojeo Čokolino u valjda jedinoj hrvatskoj birtiji u kojoj se može naručiti, a bizarnih ajme-Aco-odi-doma momenata bilo je iznenađujuće malo, možda samo kad je jednu od članica obitelji Winkler, koja proizvodi sir na obiteljskom gospodarstvu Stancija Kumparička, posjetio u njezinoj psihijatrijskoj ordinaciji te joj nešto palamudio o nesanici.

No ukupni dojam ipak je sasvim okej. Aco Stanković nije Ewan McGregor, njegovo krstarenje motorom možda malo češće nego u slučaju škotskoga glumca izaziva potrebu za sarkastičnim primjedbama o preseravanju samo zato što nas motociklistički Stanković previše podsjeća na Nu2-Stankovića, ali sve se to ipak zadržava u domenama dobronamjerne zezancije jer je putopis sam po sebi živopisan i zgodan. Kamo sreće da je više takvih crossovera - zamislite samo kako bi bilo zanimljivo gledati nešto kao 'Hrvatsko podmorje s Branimirom Bilićem', 'Kleti i krčme sjeverozapadne Hrvatske s Katarinom Perišom Čakarun' ili 'Padobranstvo nad hrvatskim provalijama sa Sinišom Kovačićem'. HTV bi namah postao mjesto veselja, razdraganosti i optimizma!