Optimizam nade od čovjeka zbilja može učiniti idiota. Barem je to učinio od mene, koja sam se, kada sam čula da u nedjelju kod Stankovića gostuje Milanović, ponadala da ćemo sada konačno čuti razgovor primjeren epilogu čitave postizborne drame, primjeren zaključku posljednje četiri godine i vladavine SDP-a i primjeren analizi političkog trenutka u Hrvatskoj, u kojemu Zoran Milanović više nije tata-mata, ali je definitivno sudionik.

U svoju obranu mogu reći samo to da već neko vrijeme ne pratim Aleksandra Stankovića i njegovu emisiju, da mi se čini kako su (šaljivih džinglova vrijedni) istupi Zorana Milanovića u posljednje vrijeme medijski zasjenjeni HDZ-om, Mostom i raspjevanim kaptolskim dječacima, ali najviše ću se morati obraniti glupošću vlastitog optimizma te slabim pamćenjem. Da sam se ijednog trenutka, naime, prisjetila kako Aleksandar Stanković vodi emisije kada se osjeća superioran gostu ili da sam u nekom drugom trenutku prizvala u pamćenje kakve su javne rasprave najmilije našem aktualnom tehničkom premijeru, vjerojatno jučer u dva uopće ne bih uključila televizor. Ili bih ga uključila sasvim opravdano očekujući revijalno, ali posve beznačajno nadmudrivanje dvojice žestokih egocentrika.

Počnimo od Stankovića. Nabrušen na tehničkog premijera zbog toga što mu ovaj tijekom četiri godine svojeg stolovanja nije htio doći u emisiju, ali i zbog dugogodišnje sklonosti tome da slasno grize svakoga čija je pozicija moći trenutačno u silaznoj putanji - napenalio se na Milanovića kao zli profesor koji baš želi srušiti studenta na ispitu pa ga iz inata ispituje fusnote iz izborne literature koje uopće nisu važne za studentovo razumijevanje gradiva. Već na samom početku emisije navalio je na to da mu Zoran Milanović prizna izborni poraz kao da nikada nije čuo za to da su političari generalno neskloni davanju takvih izjava i da je to vođi jedne stranke otprilike isto kao da prosječnog muškarca pokušaš natjerati da javno i nedvosmisleno prizna da je seksualno neadekvatan i da ne zna dobro vozit auto. Smislit će sto i pet blesavih opravdanja i ograda samo da se ne bi verbalno samokastrirao i ustrajat će na njima dokle god ga pritišćeš bilo čime slabijim od mačete nad glavom. Stanković, međutim, nije žalio minutaže i na to je besmisleno jesi-nisam-jesibogami-nisammajkemi prepucavanje potrošio puno više vremena nego što bi itko poželio gledati potezanje užeta čak i na Jadranskim susretima.

Ako ste nakon prethodnog odlomka pomislili da branim Milanovića - promislite još jedanput. Odskora bivši premijer nije se ponašao ništa bolje i zapravo je, kao što i prečesto čini u javnim istupima, totalno prihvatio takvu imbecilnu igru, zbog koje su voditelj i gost u emisiji vrlo brzo počeli nalikovati prosječnom profilu dvojice nabrijanih raspravljača na internetu: nijedan nije imao što kazati, nijedan nije imao suvislog argumenta, ali su zato obojica bili drčni i bahati bez ikakvog pokrića. Nasjedajući na tipičan Stankovićev manevar, koji izvodi sa svakim koga smatra slabijim od sebe (onima pametnijim se ne usuđuje), Zoki Milanese nekakvim se nemuštim prtljanjem pokušavao izvući iz optužbe za nedosljednost, koju mu je Stanković servirao nekakvom amaterskom snimkom stranačkog skupa na kojem je 2007. godine izjavio da će, ako stranka izgubi izbore, dati ostavku na mjesto predsjednika - umjesto da jednostavno kaže: 'Predomislio sam se' ili 'Promijenio sam mišljenje zbog toga-toga-i-toga'. Ne. Božesačuvaj. On je palamudio nešto za što bi gledateljima trebao prevoditelj sa suludog na hrvatski da bi uopće počeli shvaćati, a Stanković je i dalje svrdlao, umjesto da pak on zaključi: 'OK, nećete priznati, idemo dalje'. Zbog gubitka vremena na debilane svaki je iole razuman gledatelj dobio dojam da upravo na televizoru sluša kako raste trava. I pritom laprda gluposti.

Uz povremena nabadanja na eventualno zanimljive teme - koje je Stanković puštao da prođu kao usputne napomene na koje nije imao potpitanja, kao što je bila ona u kojoj je Milanović zaključio kako je ekonomija za vrijeme njegove vladavine baš super rasla, osim male sitnice da smo se još više zadužili (ekvivalent tvrdnji: 'Divno pjevam, osim što nemam sluha') - tako je prošao i ostatak emisije. Kada bi Stanković Milanovića i uhvatio u nebranom grožđu oko neke neugodne teme, kao što je njegovo optuživanje drugih za fašizam, a toleriranje fašizma u vlastitim redovima (slučaj Baldasar), nakon Milanovićeva petljanja da nije znao, mislio je da će netko drugi, blablabla, Stanković ne bi znao što bi s time dalje pa ga je, recimo, propustio priupitati koju o demokratskom ustroju stranke kojoj je na čelu, a koja kroz nisam-znao prste propušta otvoreno koketiranje s fašizmom, ali zato instantno izbacuje članove koji se ne slažu s njim.

Ništa važno, pa čak ni zanimljivo nismo saznali iz te emisije, čak ni na razini tračeva iz ranga evo-kako-nam-je-bilo-na-pregovorima-s-Mostom. Potpunu prazninu međusobnog dijaloga oba su sudionika emisije nastojala maskirati međusobnim upadanjima u riječ, nadmudrivanjima i prezrivim frktanjem, pa je cijeli razgovor više nalikovao borbi pijetlova negoli ozbiljnom intervjuu. Gledatelji iz toga nisu polučili ama baš ništa korisno, osim što su dobili još jednu potvrdu o tipu ličnosti Zorana Milanovića i Aleksadra Stankovića - međusobno vrlo sličnom i jednako televizijski vrijednom.