Najbolji bijeli, britanski soul vokal, kako su mu svojedobno tepali otočki novinari, u Zagrebu je u sklopu Hard Knocks turneje trebao promovirati istoimeni album. No promocija se svela na tek dvije pjesme s novog albuma (Hard Knocks i Unforgiven), dok je ostatak stominutne svirke bio best of čovjeka sprženog glasa.

I vjerojatno bolje da je tako jer posljednji album je tek prosječan uradak koji teško da bi publiku podigao na noge i s kojega je na prošlogodišnjem dijelu turneje svirao još Get on i Thankful.

Očito svjestan te činjenice, Cocker se držao vlastitih hitova i tuđih pjesama koje je proslavio pretvorivši ih u hitove. Od Trafficove Feelin' Alright, preko Summer in the City od The Lovin' Spoonful pa do You Can Leave Your Hat On Randy Newman ili With A Little help from my friends koja je u  originalu Beatlesa bila hit, a nakon Cockerove izvedbe na Woodstocku njega smjestila u prvu pjevačku ligu.

Pojačan osmeročlanim bendom, Cocker se iz petnih žila trudio ostaviti dobar dojam, ali je u tome samo djelomično uspio. Svi oni koji su sjedili na dijametralno suprotnom kraju od pozornice mogli u nekoliko uvodnih stvari uloviti probleme s preglasnim razglasom, Cockerovim vokalom koji je u Hitchocock Railway i Feelin' Alright zvučao kao da pjeva kroz cijev, a zvonjava u polupraznoj Areni (gornja tribina nije ni bila u prodaji) problem je koji se lako riješi postavljanjem zastora koji apsorbiraju zvuk i istovremeno 'zatvaraju' dvoranu, pa nema dojma da je poluprazna.

Sve navedeno umanjilo je Cockerov trud, ali to nije spriječilo okupljene da se podignu na noge s prvim taktovima Summer in the City, da bi se sve nastavilo s 'You can leave your hat on', Unchain my heart, You are so beatiful, Come Together, With a little help from my friends…

U sedmom desetljeću života Joe Cocker pokazao je da u njemu još ima energije, ali i da živi na staroj slavi i pjesmama s kojima današnje ne mogu ući u istu kajdanku.

Evo detalj atmosfere s jučerašnjeg koncerta: