Jedan od vrhunaca ovogodišnjeg Exita, M.I.A., priredila je u petak posjetiteljima Main stagea odlično osmišljen i režiran glazbeno-scenski spektakl, odnosno histeriju
M.I.A.-in nastup na Exitu bio je 90-ak minuta savršeno organizirane i kontrolirane histerije koja je započela s prvim tonom i završila sa 'spuštanjem zastora'. U tom precizno oblikovanom ludilu M.I.A. je odlično obogatila glazbeni sloj scenskim, nudeći stalno nova iznenađenja, kako auditivno, tako vizualno.
Ludi glazbeni ritmovi nizali su se i izmjenjivali u furioznom tempu koji je nametala M.I.A., a u potpunosti prihvaćale prateća pjevačica, bubnjarka i samplerica, te dva muška pojačanja, jedan kao (reperski) glas, drugi kao stas (u ludičkim plesnim točkama kojima se savršeno uklopio u cijeli šou). Nabrijani sekstet jurio je kroz reggae, indijski, odnosno šrilankanski melos, hip hop, elektroniku, rave… što je u glazbenom aspektu djelovalo poput stalno novih adrenalinskih injekcija koje su neprestano dizale scensku energiju do razine pucanja, ali ne i preko nje. Taj zvučni mlin nosio je publiku u ludim pokretima, a i najmanju mogućnost upadanja u monotoniju sprječavala su stalna scenska iznenađenja.
U drugoj pjesmi na binu su tako, ničim izazvani, pušteni fotići koji su time bačeni iz pozicije promatrača, odnosno autsajdera s prstom na okidaču, u poziciju aktera, nimalo se ne zbunivši te zavladavši stageom u potjeri za zvijezdom šoua. Ta igra lovice bila je toliko živa i dinamična da je djelovala poput odlično režirane scene iz niskobudžetnog europskog filma s lovcima i (koketnom i zaigranom) lovinom.
Slična situacija odvila se u drugom dijelu koncerta kad je na scenu pušten veliki broj djevojaka. I one su u trenutku prenijete iz pozicije promatračica u promatrane, no jednako brzo su se, nošene ritmom, prepustile zovu scene. Za razliku od fotića čiji su scenski pokreti, odnosno trčanje po sceni, bili navođeni te u trenucima usklađeni kretanjem M.I.A.-e, početni nesklad u plesu djevojaka nestao je zahvaljujući snažnom ritmu, pa smo na trenutke mogli vidjeti skladno kretanje mase djevojaka koje je djelovalo kao da je koreografirano.
Silnu zvučnu i scensku nabrijanost pojačao je videozid na kojemu su se vrtjele aktivističke poruke buntovne M.I.A.-e, a počesto su se pojavljivali i militaristički elementi koji su se pretakali u glazbu. Tako su video zid ispunjavale kapi krvi, dok je pozadinom treštao mitraljez koji je postajao ritmički temelj glazbe. Bilo je tu i sirena te pucanja iz pištolja u završnom hitu 'Paper Planes' (u kojem je, buntovna kakva već je, na trenutke zvučala kao da ga pjeva po kazni). Kako M.I.A. ništa ne radi slučajno, tako u tom militantnom aktivizmu možemo jasno iščitati njen stav o glazbi kao načinu borbe, što retrogradno objašnjava silnu energiju kojom je konstantno bombardirala publiku svih 90-ak minuta.
Na kraju, voljeli ili ne M.I.A.-in glazbeni izričaj, potpuni pristup bez kalkulacija, političke, društvene i ine stavove, njen koncert je potpuni glazbeno-scenski doživljaj koji konstantno dotiče granice pucanja, ne prelazeći ih, te koji se zbog toga, ali i koječega još, nikako ne propušta.
