Serija 'Horvatovi' vaš je povratak na male ekrane, a u njoj uz Gorana Navojca glumite majku petero djece.  Kako biste opisali vaše prve zajedničke dane na setu? Je li bilo posebnih i zanimljivih situacija iza kamere?

Goran i ja radili smo dosta zajedno počevši od 'Tajne krvavog mosta' 1999. na Opatovini, pa u 'Našoj maloj klinici', u kojoj smo se družili snimajući tri godine, pa smo u Beogradu zajedno snimali 'Na putu za Montevideo' i uvijek je, uz puno posla, na setu s njim jako zabavno. Goran će kada bilo tko od ekipe tone od umora pronaći način na koji nasmijati kolegu. Njega ćete na setu zateći da pjeva, priča viceve, ali u pauzi snimanja ne dirajte ga jer - spava!

U seriji glumi i vaš suprug Enes Vejzović, i to u ulozi netrpeljivog direktora škole koji je zaljubljen u vas. Kako ste se uskladili na setu i koliko je za dva bračna druga ovaj projekt bio poseban izazov?Enes i ja smo na setu na suprotnim stranama, a to je definitivno glumački izazov. Odigrati netrpeljivost prema osobi koju volite pravi je glumački zadatak; pogotovo što svojim upadicama prije snimanja Enesu uvijek pođe za rukom izbaciti me iz koncentracije. Osim što moram uložiti trud da ostanem pribrana i ne puknem od smijeha, trebam i odigrati scenu kako treba.

Kako Raul (9) i Zoe (5) komentiraju mamu i tatu na suprotstavljenim položajima?

Zoe se pita zašto tata nema curu u seriji, to ju jako smeta… (smijeh) Zabavnija im je mlađa ekipa - Branimir im je najsmješniji i najzanimljiviji. A Raul iščekuje nogometne momente za koje sam mu najavila da će ih biti u seriji.

S obzirom da je skoro cijelo ljeto za vas i Enesa bilo radno, kako ste se uskladili s čuvanjem djece? Tko je uskakao u pomoć?

U srpnju su djeca s djedom Borisom bila na Pelješcu i skidamo mu kapu na tome što je, uz kratke dolaske Enesa, sam izgurao skoro mjesec dana. Dobio je titulu najboljeg djeda u mjestu i to ne samo od nas, već od svih mještana. Predivno je kad imamo pomoć roditelja jer onda smo najsigurniji da sve štima i oni se sjajno slažu, što je jednako važno. A mi smo imali sreće tako da smo cijeli kolovoz proveli s djecom na moru, putovali u Pariz i posjetili, između Eiffelovog tornja i Louvrea, Disneyland, no sada krećemo u nove radne pustolovine.

O sebi i Enesu i početku vaše ljubavne priče koja traje deset godina jednom ste rekli 'da vas je suprug spasio od same sebe'. Kakva je to bila Bojana onda i sada? Je li vas ta veza oslobodila nekih strahova, otpustila kočnice i oslobodila predrasuda?

Bila sam pretjerani control freak. Trudim se biti boljom osobom iz dana u dan, ali to ne polazi uvijek od ruke, priznajem, iako zrelost sama po sebi širi obzor. Enes mi je otvorio oči i ukazao na to da se živi sada, u trenutku, a ne u planovima i rasporedima, i da se ponekad najbolje stvari u životu dogode kada se opustiš i prepustiš.

Za supruga u šali znate reći da je 'diplomirao ironiju na Harvardu'. Koliko njegov smisao za humor obogati vašu svakodnevicu?

Život bez smijeha i duhovitosti čista je zamorna dosada - osim što me nebrojeno puta u nekim teškim situacijama znao oraspoložiti, mislim da je to u zajedničkom životu na duge staze jako važno.

Kad ste u životu bili najsputaniji? Postoje li neki životni događaji koji su za vas bili velika životna prekretnica i utjecali na vaš put?

Nisam nikad osjećala sputanost, već sam imala faze neodlučnosti jer sam poput dobrog učenika naučila trpjeti. No onog trena kada sam shvatila da se ne treba bojati svojih odluka, pa makar se pokazale i krive, dala sam otkaz u baletu i otišla na prijemni na ADU. To je definitivno životna prekretnica koja me odvela na neke potpuno druge životne ceste.

Svoje odrastanje uz dvoje filmskih djelatnika, majku glumicu i oca producenta, opisali ste kao boemsko, uz uvijek punu kuću ljudi, umjetnika... bilo je dosta krajnosti. Koliko je to utjecalo na vašu današnju želju za savršenom organizacijom i kontrolom? Postoji li neka poveznica ili je pedantnost vaša karakterna osobina?

Slika mog djetinjstva često se romantično prikazuje kao život s mamom zvijezdom i tatom producentom, a stvarnost je bila bitno drugačija. Detalje ću ostaviti za memoare, da imam što raditi u penziji... (smijeh), ali jedna od stvari koju moram reći je to da smo živjeli jako skromno, ali sretno. Moja mama kao slobodni umjetnik, bez obzira na status velike zvijezde, znala je biti godinama bez posla. Namučila se da podigne brata i mene, a njezina požrtvovnost naučila me cijeniti, voljeti i veseliti se životu sa svim preprekama koje stavlja pred nas.

Kako ste se slagali s majkom Božidarkom Frajt? Koji njezin životni savjet pamtite i danas?

Svoju mamu obožavam kao osobu i umjetnicu, no jako smo različite. Znale bismo satima usuglašavati mišljenja oko nekog filma i doći do ruba svađe, a dok ona to zaboravi u sekundi, meni bi živci mahnito radili još bar sljedećih 15 minuta. Mislim da se čovjek rađa s određenim karakterom, a roditelj odgojem pruža pozitivne smjernice. Njezin savjet koji me uvijek diže iz tmurnih misli je 'u životu ne postoje pogreške, to su sve lekcije koje nas uče što ne treba ponavljati'.

Koliko je njezina strogoća utjecala na vaše majčinske odgojne metode?

Uvijek je bila razumno stroga, a to se i ja trudim biti. Treba objasniti klincima da je nešto na čemu roditelj inzistira, npr. točnost kada je u pitanju povratak iz parka, za njihovo dobro.

Koje vas sitnice danas čine sretnom? Koji su to trenuci u posljednje dvije godine koje pamtite kao najsretnije?

Raulovo sramežljivo govorenje francuskog u Parizu definitivno je za sada hit sezone, a kao i većinu roditelja, najviše me razvesele uspjesi moje djece.

U kojem ste životnom razdoblju najviše sumnjali u sebe?

Sredinom dvadesetih, a tada sam bila u turbulenciji privatnih i profesionalnih previranja. Na oba polja mislila sam da trebam nešto promijeniti, preusmjeriti, a ustvari trebalo je samo stati na loptu i pustiti da se život dogodi sam od sebe.

Postoji li neka vaša mana bez koje biste lakše išli kroz život?

Uh, da je bar samo jedna u pitanju... (smijeh)… ali možda ne bi bilo zanimljivo da smo svi roba bez greške - život je savladavanje i samog sebe.

U kazalištu se rodilo i vaše prijateljstvo s Barbarom i Lukasom Nolom. Što vas je zbližilo i kako izgledaju vaše večere s delicijama Enesa i Lukasa?

Obojica su jaaako tašta na svoje kuhanje, možda čak i više na to nego na svoje umjetničko stvaralaštvo. Kada bi imali novca i otvorili restoran, mislim da bi definitivno to bilo jedno od najposjećenijih mjesta u gradu jer bi klopa uvijek bila inovativna, ovisila bi o nadahnuću tog dana, a teme za razgovor nemaju ograničenja, kao ni usuglašavanje koje je uvijek vrlo energično i puno emocija.

Kako se vi snalazite kad su gastro eksperimenti u pitanju?

Kad ja kuham, onda idem na zihericu - ono za što znam da će klincima biti fino, a da im podmetnem i zdravo. To su neki uobičajeni recepti, tradicionalno jednostavni, što bi Enes prije nazvao nemaštovito obični...

Tko je u obitelji Gregorić-Vejzović glavni vođa?
Pa to su Raul i Zoe! Kad postanete roditelj, shvatite da ste preuzeli ulogu statista u vlastitom životu i da su ta mala bića stvarno najbolji dirigenti koje možete imati.

Bojana s devetogodišnjim sinom Raulom

Što najviše cijenite kod svog supruga? Čime vas uvijek uspije iznenaditi?

Staloženošću i duhovitošću, a uvijek iznova me iznenadi, kad dođem uzrujana i navijena 100 na sat, kako jednom rečenicom ili svojim komentarom prebaci cijelu situaciju na smijeh. U tom trenu i meni zna biti glupo što me neke budalaštine mogu tako izbaciti iz takta.

Vjerujete li još uvijek u neke životne ideale iz mladosti ili su se vaši svjetonazori mijenjali sa životnim iskustvom?
Još uvijek mislim da ideale ne treba svoditi na moguće ostvarivo, ali se ipak manje nerviram nego prije kad to baš ne ispadne tako. (smijeh)

Koja je vaša najbolja životna odluka, osim udaje za Enesa i djece?
Napuštanje baleta!

Koliko vas današnje stanje u društvu i nesigurnost koja je svuda oko nas čini borcem za preživljavanje?

Društvena nesigurnost ukazuje mi na to koliko treba biti sretan i zahvalan unutar svojeg sigurnog kuta stvaralaštva i preživljavanja, ali to ne znači da treba prestati sanjati, to znači da samo treba imati više strpljenja jer borbe dulje traju.

Žena ste koja je...

...zadovoljna sobom.

Kad pogledate u prošlost, kajete li se zbog čega?
Ne, nikad greška, uvijek lekcija…