Film 'Goli otok' tematizira logor na istoimenom otoku za vrijeme trajanja sukoba Tito - Staljin od 1949. do 1955. godine. Rekonstrukcija života u logoru temelji se na svjedočanstvu Alfreda Pala koji je na otoku u dva navrata proveo  tri i pol godine te dosjeima pokojnog Milovana Zeca, dok riječ Udbinog generala Jove Kapičića daje pogled vlasti na Goli otok. Prije premijere filma, koja će se održati u srijedu u 18 sati u kinu Grič, porazgovarali smo s autorom Darkom Bavoljakom.

Kako ste došli na ideju da snimite film o 'Golom otoku'?

Suprugin otac bio je na Golom otoku. Umro je kad je supruzi bilo 40 godina i u tih 40 godina nije progovorio nijednu rečenicu o tome. Kako sam se družio s Alfredom Palom, koji je na Golom otoku proveo tri i pol godine, počeo sam ga zapitkivati o tome, očekujući i kod njega kočnice, no on je bez problema pričao, prodirući sve dublje i dublje u priču. Tako sam odlučio da moramo napraviti film o tome.

Možete li nam malo približiti životni put poznatog hrvatskog slikara i grafičkog umjetnika Alfreda Pala?

Palova najveća životna trauma bila je, kako je sam govorio, razvod roditelja kad je bio jako malen. Nakon toga slijedi holokaust u kojemu on jedini od cijele obitelji preživljava i završava u logoru Kampor na Rabu. Nakon pada Italije prelazi u partizane, a poslije Informbiroa završava na Golom otoku gdje u dva navrata ostaje tri i pol godine. Bio je čovjek koji je branio svoje stavove. Cijeli život je jako držao do sebe. Do svog fizičkog izgleda, mišljenja i svojih stavova.

Je li za vrijeme snimanja postavljao neke granice ili je o Golom otoku pričao bez ograda?

Nije bilo barijera. Jedini sukobi koje smo vodili za vrijeme snimanja na Golom otoku bili su oko autentičnosti lokacije. Bio je strahovito precizan te je pričao isključivo na mjestima na kojima su se događaji odvijali. Vikao bi na mene: 'Ne mogu ti to tu! Ne želim!' i potom se pomaknuo deset metara i rekao: 'E tu mogu.' Bio je izuzetno autentičan i imao je slonovsko pamćenje. No iako je imao silnu potrebu da kaže istinu o Golom otoku, nikad to nije uspio staviti na papir.

No zato ga je upleo u svoje slike.

Sam je rekao da cijeli život slika isključivo Goli otok. Imao je potrebu intelektualno se osvetiti svima koji su ga tamo zatvorili i ponižavali. Upravo ponižavanje je bilo puno gore od fizičkog maltretiranja. Rekao mi je da kad bi se ponovo rodio, da bi volio sve to ponovo proći, jer je upravo na Golom otoku naučio najviše o ljudima. Ta njegova misao mi je najpozitivniji dio njegovog života. Govorio je: 'Ja nikad ne sanjam Goli otok, ja ga slikam, ali najgori su oni koji ne mogu spavati, koji se cijelo vrijeme sjećaju onoga što su drugima radili. '

Drugu stranu priče, onu vlasti, u filmu nudi Udbin general i upravitelj Golog otoka Jovo Kapičić. Možete li nam ga malo približiti?

Jovo je vjernik. Otac mu je bio pravoslavni bogoslov. Ima sve elemente jedne vjere, samo je pravoslavlje pretvorio u komunizam. Žao mi je što nije snimljeno kad je psovao zatvorenike, jer u tome se jako dobro vidi njegova vjera. Bio je čvrsto pri stavu da su oni izdali narod. Uostalom, sam film počinje njegovom psovkom. Kapičić je višeslojna osoba. Pamtimo ga iz povijesti po pismu Titu koje mu je pisao na Sutjesci. Nešto poput: 'Druže Tito, šaljem vam ovo pismo. Malo nas je na položaju koji neće pasti. Kada nas ostane samo dvoje, jedan će otići s pismom da vam javi da više ne računate na nas.' Tu je krenuo njegov uspon. Između ostalog, ulovio je Dražu Mihajlovića, dugi niz godina bio je ambasador. Također, bio je veliki protivnik Miloševića te je zagovarao samostalnost Crne Gore. Sin mu je poznati košarkaš Dragan Kapičić.

U filmu je, usprkos visokoj starosti, djelovao izuzetno samouvjereno i autoritativno. Kako ste ga vi doživjeli?

Prvenstveno ga doživljavam kao osobu koja ima samo tri cilja – u se, na se i poda se. Kako će doći do toga, nije bitno. I sam je rekao da je volio žene, odijela, stanove, aute, ništa mu to nije bilo strano. Posebice odlazak u lov s Titom.

U filmu ste izbjegli ideološko pričanje priče o Golom otoku. Je li vas za vrijeme snimanja bilo strah da biste mogli upasti u njega?

Nimalo, jer apriorna želja mi je bila objasniti situaciju nekome tko je tek čuo nešto o tome. Dvije godine sam proveo u arhivu i pričao sa svim povjesničarima kako bih stvorio svoj stav o Golom otoku. Taj svoj stav pokušao sam nekako uklopiti u filmski jezik da ne dajem nikakav komentar u filmu, nego da samim slijedom sugovornika stvorim priču i komentar.

Prateći Alfreda Pala dok na Golom otoku priča priču o svoje tri i pol godine na tom okrutnom kamenjaru, kamera postaje nemirna, neušminkana, naturalistička. Zašto?

Ponio me taj krajolik i sve kroz što su prošli Pal i ostali golootočani. On je bio intelektualac par excellence koji je morao provesti tri i pol godine na tom surovom otoku. Po njegovim pričama, nije se dao slomiti. Zbog cijele te priče zaključio sam da kamera mora biti surova, da mora biti iz ruke, odnosno da čovjek mora osjećati nelagodu kad to gleda. Ne smije biti reklama, ispeglana fotografija, već se mora osjetiti to sunce, taj kamen.

Film odlikuje i vrlo čisto vođena priča.

Za to bih zahvalio montažerki Višnji Skorin koja mi je jako pomogla u tome. Iako smo imali vrlo velike kreativne sukobe.

Također, zvuk i glazba pojačavaju autentičnost, ali i poetičnost filma.

To je zasluga Stanka Juzbašića koji je sve sam skladao. Otišli smo na Goli otok gdje smo lomili kamenje, stupali, lupali čekićem, snimivši autentične zvukove koje je Stanko iskoristio za glazbu.

Je li nakon filma Goli otok za vas zaokružena priča?

Jest, no cijela priča s Golim otokom tek je na početku. Mislim da bi naša javnost morala reagirati na te stvari. Da bismo trebali proći katarzu čišćenja i objašnjenja tih situacija, da ne dođemo opet u situaciju da prolazimo kroz nepročišćene traume. Svi mi nosimo taj strah u genima. Zamislite da vam netko pokuca na vrata, okuje vas lancima, baci u vagon, iz vagona na neki broj kojim vas odbaci na neki otok i da nemate pravo nikome se javiti, nitko ne zna gdje ste. Ostavi vas godinu, dvije, pet… danas je to nezamislivo, no nismo mislili ni da bi nam se prije 20-ak godina mogla dogoditi Srebrenica.

Koliko je cijela stvar paradoksalna, pokazuju i presude, poput: taj i taj se osuđuje na 24 mjeseca društveno-korisnog rada jer je slušao radiostanice istočnih zemalja. Ili zato što je rekao da borba u Sjevernoj Koreji nije ravnopravna. Apsolutno nebulozno s današnjeg stajališta. Zamislite da ja kažem danas nešto o Siriji i odvedu me na neki Goli otok?!

Najvažnije mi je da ljudi prepoznaju današnje situacije koje proizlaze iz cijele priče. Tu postoji kolektivni osjećaj straha jer tada se znalo za Goli otok, znalo se da ljudi nestaju. Ne možeš preko noći sakriti 16 tisuća ljudi da se ne primijeti. Ljudi su se strahovito bojali da ne završe tamo. Stvorio se kolektivni strah. Po meni je Goli otok zadnja Titova prepreka u osvajanju apsolutne vlasti. Njime je učvrstio svoju vlast i više nije imao protivnika.