Film 'The Manor' duboko prodire u intimu autorove obitelji koja je sve samo ne tipična kanadska obitelj. Tata već 30 godina vodi obiteljski biznis - striptiz bar The Manor - mama isto toliko muku muči s anoreksijom, mlađi brat, iako je završio jedan od najjačih fakulteta u Sjevernoj Americi, uživa radeći u baru, dok Shawney pleše između moralnih kočnica i ljubavi prema obitelji i baru. O filmu, striptizu i filmskom prodoru u vlastitu obitelj porazgovarali smo sa samim autorom.

Prije nego što sam pogledao film mislio sam da će biti duhovit dokumentarac o striptiz baru, no on je nešto sasvim suprotno – intimna priča o disfunkcionalnoj obitelji.

Film je iznenadio mnoge jer su očekivali, slično kao i vi, priču o striptiz baru, striptizetama, mafiji, kriminalu… Kad su vidjeli obiteljski film, iznenadili su se. Za potrebe filma snimio sam u baru brojne vrlo filmične, ali i nezgodne situacije s bajkerima, ovisnošću o drogi, striptizetama, no sve te priče meni su bile puno manje zanimljive od priče o obitelji.

Kad smo kod bara, jako je zgodna scena u kojoj predstavljate svoju tadašnju djevojku tati, a ulijeće gola golcata striptizeta. Je li to bilo dogovoreno ili...?

Ne, to je bila čista slučajnost. Jako puno smo snimali i kamera je bila uvijek i svugdje, tako da su se svi opustili u njenom društvu. Bilo je još puno takvih scena koje namjerno nisam stavio u film jer ne bi djelovale realistično. U jednoj od takvih tata u našem hotelu za beskućnike ulazi u sobu u kojoj je jedna žena živjela sa 20 životinja, od papige i zmije do guštera. Kad je tata ušao u sobu, ostao je u šoku. Stao je na zmiju, ptice su počele letjeti… bio je to čisti Ace Ventura i, iako je scena bila izuzetno duhovita, djelovala je u potpunosti lažno.
294408,294544,293323,294068Izjavili ste da je začetak filma zapravo snimanje vašeg oca. Bez pravog razloga ste ga počeli pratiti kamerom u uredu. Kako je reagirao na to?

Tata nije očekivao puno od tog mog snimanja. Djelovalo mu je to kao da neki loš student filma jurca okolo s kamerom. Možda me upravo zato pustio da ga snimam. Iako sam mu rekao da bi to na kraju mogao ispasti pravi, veliki film, nije mi vjerovao. Zato se šokirao kad je otvorio novine uoči najvećeg sjevernoameričkog festivala dokumentarnog filma Hot Docs, koji je otvorio naš film, i ugledao sebe na prvoj stranici.

Našli ste se u, s jedne strane, privilegiranoj, no s druge strane nezavidnoj poziciji snimatelja obitelji čiji ste član. Kako je to bilo kamerom razotkrivati tajne i intimu vlastite obitelji?

To je posebna situacija koja vam omogućuje ulazak u intimu. Stvorio sam osjećaj povjerenja između obitelji i snimatelja, a i jako je važno da su članovi obitelji vjerovali u ono što sam radio. Ujedno ne očekujući previše. S druge strane, bio sam malo zabrinut. Mislio sam da sam možda previše prodro u obiteljsku intimu.

Kako je bilo kad su se suočili s filmom?

Nikome od obitelji nisam pokazao snimljene materijale do tjedan dana prije otvorenja festivala. Tad sam unajmio kino u kojemu smo ga pogledali mama, tata, koredatelj i ja. Napravio sam to jer sam želio da osjete veličinu filma. Dok se film prikazivao, znojio sam se kao lud i razmišljao da sam možda naškodio odnosima u obitelji, no bio sam u krivu. Kad je mama odgledala film, okrenula se tati i rekla: 'Roger, to si u potpunosti ti.' Mislim da su cijenili iskrenost filma.

Kako je tata reagirao?

Tati se isto svidio film. Očekivao je nešto puno gore, no na kraju mu se svidjelo to kako sam ga prikazao. Posebno činjenica da se sve što je rekao pokazalo točnim. Pogodila ga je samo scena u kojoj mi brat govori da ne želi završiti kao on.

No čini se da je brat poprilično blizu upravo tom razvoju događaja. Kako je on reagirao na film?

Nije mu se svidio zato što je bio siguran da nikoga neće zanimati obiteljska priča vezana uz striptiz bar. Kad odrastate u striptiz baru, mislite da je to u potpunosti normalno. Kad je prvi put pogledao film, rekao mi je – koga briga za to? No nije bio uvrijeđen, jer za njega je vođenje striptiz bara super. Iako ima diplomu iz ekonomije na jednom od najboljih fakulteta u državi i lako bi mogao biti direktor neke kompanije, i dalje želi raditi u striptiz baru. Mislim da to puno govori o njegovom karakteru.

Zato vi ne djelujete nimalo nalik svom bratu i tati i nekako vas ne mogu zamisliti kao voditelja striptiz bara.

Ja se cijelo vrijeme nekako osjećam na rubu. S jedne strane, dio sam te obitelji i volim je. S druge strane, muči me naš obiteljski posao. Smatram da je dobrim dijelom prljav i vrlo često neugodan. Nikad se nisam osjećao ugodno u striptiz baru, iako se sada osjećam nešto ugodnije nego prije. Mislim da me snimanje filma, koje je trajalo pet godina, približilo obitelji i baru.

Kako se sada osjećate u vašem obiteljskom biznisu, striptiz baru, u kojemu radite svaki vikend?

Imam osjećaj kao da živim u nekom romanu Charlesa Bukowskog. Prije bara sam radio u uredu i svi su mi dani bili isti. No sad mi je svaki dan drukčiji. Jedan dan se bavim curom koja se predozirala, svakodnevno se družim sa svojim najboljim prijateljem Bobbyjem koji radi u baru, a inače je osuđeni pljačkaš banaka… Meni su život u baru i rad u njemu uzbudljivi. Možda se na neki naivan način osjećam živo i u tome vidim nešto pozitivno.

Bobby je vrlo jaka osoba koja na leđima nosi golemo životno breme. Kako na vas utječe druženje s njim?

Od Bobbyja sam naučio jako puno. Ima vrlo tešku i burnu prošlost koju je obilježio agresivan otac, a navodno ga je sam Bobby ubio kad je imao 14 godina. U svom dosjeu ima 60 počinjenih kriminalnih radnji i cijeli život je po zatvorima, no od njega možete naučiti kako preživjeti. Ostavite ga golog i bosog usred Arktika i sutradan će se pojaviti u vašem stanu i popiti vam sve pivo.

No Bobby je pokazao i drugu stvarnu svoje osobnosti – u sceni u kojoj ga vaš otac optužuje da je u baru preprodavao heroin emocionalno se raspao pred njim.

Nikoga nije briga za Bobbyja osim mog oca. Kad je bio mali, tata ga je primio i zaposlio. On u mom ocu u neku ruku vidi svog oca, a mene gleda kao mlađeg brata. Često me zove bratom i sviđa mi se to. Doživljavam ga kao dio obitelji.

Je li vas bilo strah da bi scena s heroinom mogla stvoriti neke probleme Bobbyju?

Da. Posebno kad su nam nakon jedne projekcije prišla dva policajca. Bio sam siguran da će ga uhititi, no oni su mu prišli i rekli: 'Bobby, bio si nam odličan u filmu. Savršen. Čestitamo!'

Najtragičniji lik filma i obitelji je vaša majka koja muku muči s anoreksijom.

Ona je najveća tragičarka u cijeloj priči. I dan danas ne želi pomoć. Malo se udebljala nakon što je pogledala film, i to je pozitivno. No učinila je to samo zato što su joj prijatelji, nakon što su pogledali film, rekli da je mršava. Sad je svjesna da ima problem, ali i dalje odbija pomoć.

Kako ste se osjećali pokušavajući joj pomoći u borbi s anoreksijom, ali ne uspijevajući u tome?

Bilo je to jako frustrirajuće. Upoznajući se s maminom anoreksijom, uvidio sam da je to gora ovisnost od heroina, a kod nje traje više od 30 godina. Što više učim o tom problemu, to me više frustrira. No shvatio sam da je to način na koji ona pokušava kontrolirati obitelj. Kad ne jede, pažnja je usmjerena prema njoj. Snimajući film, odlučio sam na neko vrijeme živjeti kod roditelja, no izdržao sam samo dva tjedna jer me mama stalno natrpavala hranom. Jedan dan je ponovo stavila pun tanjur pred mene i ja sam poludio. Rekao sam joj: 'Mama, to je tvoj problem, ne moj! Prestani!' Nakon toga sam otišao.

Dok ste vi to pokušavali, tata se držao po strani, tvrdeći da joj ne može pomoći ako to sama ne želi.

Ironično je da sam u procesu pokušaja pomaganja mami mrzio tatu zbog toga, da bih kasnije shvatio da je bio u pravu. Ne možeš pomoći nekome tko ne želi pomoći sam sebi. Sav taj trud se na kraju pokazao gubitkom vremena. Svaki put kad ponovo gledam film zaključim da je tata u svemu bio u pravu. Sve što je rekao, ma koliko okrutno to tada zvučalo, pokazalo se točnim i to me frustrira.

Kome je film najviše pomogao?

Mislim da je najviše pomogao upravo mami. Shvatio sam da snimanje dokumentaraca može djelovati vrlo terapeutski. Mami su sati snimanja u kojima je pričala u kameru postajali terapija. Nije htjela pričati o tome s tatom, terapeutom, obitelji, ali s kamerom jest. Otvarala joj se na nevjerojatan način. Govorila je o svojoj prošlosti, baki i holokaustu, samo je pričala i pričala i pričala. Mnoge od tih snimki nisu ušle u film, no snimao sam samo zbog nje. Ali mogu reći da je i cijela obitelj sada bliža nego prije snimanja filma.

U jednom prijašnjem intervjuu izjavili ste kako ste tek nakon što ste pogledali 200 sati snimljenog materijala shvatili da vam djetinjstvo u striptiz baru nije bilo klasično.

Montaža i uređivanje su mi bili jako teški. Tada sam počeo analizirati viđeno, uočavati probleme kod mame, tate, u obitelji. Cijelo vrijeme misliš da imaš normalnu disfunkcionalnu obitelj, a onda shvatiš da nije normalna.

Mislite li da bi vam obitelj postala normalna disfunkcionalna da zatvorite striptiz bar?

Mislim da je to nemoguće jer bar mora ostati. Bez njega bi se cijela obitelj raspala.

I vi ste vjerni baru te, bez obzira na svoju novu karijeru, svaki vikend radite u njemu.

Mnogi misle da sam zbog toga lud. Uskoro namjeravam početi snimati novi film, no ne želim prestati raditi u baru. Nekoliko je razloga za to: sviđao mi se moj nekadašnji život i sviđa mi se ovaj sada. Ne znam zašto bih ga sada kao redatelj morao mijenjati.

Nakon što ste odgledali cijeli materijal i sam film više puta, što vam se nameće kao njegova poruka?

Mislim da je poruka filma to da se ljudi ne mijenjaju. Ako sam išta naučio snimajući ovaj film, to je da nikad ne znaš kakvi su zapravo tvoji roditelji. Prva stvar koju su napravili nakon što su pogledali film je to da su otišli zajedno na Bahame. Nakon dvije i pol godine snimanja te godine i pol godine montiranja zaključio sam dvije stvari: 1. ništa se ne mijenja, 2. ne razumijem svoje roditelje.

Slijedi li, nakon uspjeha filma, možda nastavak? Osobno, jako bih ga volio pogledati.

Svi bi voljeli. Zapravo, nedavno smo odbili sudjelovanje u reality šouu. Moja obitelj je htjela snimiti reality, no ja sam odlučio da se ne upustimo u to. Vjerujem da bi to bila katastrofa. Sve prljavštine bi izašle na vidjelo i zamrzili bismo se.

Nakon tog šoua ne bi otišli na Bahame?

Tako je, ne bi. Bili bi puni mržnje.