Rijetki su oni koji se mogu podičiti da su bili istinski fanovi Davida Gedgea i ekipe na prijelazu između osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. Čak i među pedantnim čitateljima tada kultnih Ritmova i Heroina ovaj je bend figurirao kao jedna od čudnih biljaka, iznikla iz korijena rastrzanih post punk rifova, no nadograđena osebujnim noiserskim ukrasima, uvijek zadržavajući osjećaj za melodičnu pop pjesmu. Ukratko, bend koji se više cijeni nego voli.

Dvadesetak godina kasnije, teatralizirajući ovaj bazični recept, Green Day će postati megalomanska stadionska atrakcija, a The Wedding Present oko sebe stvoriti kult vjernih sljedbenika, gotovo poput Phisha ili Grateful Deada. Neki od njih čak su s Otoka doletjeli do Zagreba pogledati prvi koncert benda na turneji koja slavi dvadeset godina Bizarra, kultnog albuma što ih je lansirao u obaveznu literaturu nezavisne glazbe. No te smo večeri u Teatru ITD sreli i fanove iz Brna i Novog Sada, mlađe od 25 i starije od 40 godina.

Četvorka im nije ostala dužna – u nešto više od sat i pol vremena demonstrirali su sve vrline vlastite koncertne reputacije. Disciplinirana svirka bez imalo teatralnosti i zategnuti zvuk u idealnom omjeru distorzije i melodičnosti podsjetili su na vremena kad su ove odlike bile dovoljne za uživanje u poštenom i nepretencioznom rock bendu. Gedgeovo poslovično obraćanje publici to najbolje oslikava – nakon što se ispričao zbog 25 godina izbivanja iz Zagreba, dodavši 'bolje ikad nego nikad', podsjetio je publiku da nikad nisu svirali bis, pa da ništa takvo ni ne očekuju.

A i zašto bi – već u uvodnom dijelu bend je razveselio oko 500 prisutnih s par klasika poput 'Everyone Thinks He Looks Daft', 'I Woke Up Screaming' ili 'Corduroy'. Razlomio ih je s dvije nove, nikad izvedene pjesme, koje su ponudile zanimljivu ravnotežu između oceanskog spokoja i noiserskih skokova. Nakon polusatnog predjela, prešlo se na glavni obrok – Bizarro, odsviran u komadu, uz često brisanje potoka znoja između pjesama i redovite promjene između Gedgeova Gibsona i Fendera, koje je obavljala simpatična djevojka-roadie. 'Brassneck', 'Kennedy' i 'Granadaland' ostavile su posebno moćan dojam.

Jedanaesto (kažu i posljednje) zagrebačko izdanje festivala Žedno uho zatvorila je briljantna završnica ovog albuma – desetominutna 'Take Me' s jednim od najboljih rešetanja u povijesti ritam gitare te umirujuća 'Be Honest'.

Možda u ovome ima i neke simbolike – sva glazbena rasplinutost koju je ovaj festival proteklih godina donosio Zagrebu pretopila se u koherentnost i fokusiranost, koja je podjednako potrebna 'indie' glazbi kao i ovdašnjoj publici. Dojam je, naime, da je oproštajno izdanje ovog festivala do kraja porušilo granice između edukativne manifestacije i nehotične hype mašine, pa selidba (navodno u Šibenik) može poslužiti kao katalizator za strastvene ljubitelje ovog zvuka. A kod nas ih, neupitno, ima.