Ne prođe ni tjedan dana da nas ne zaskoči sretna vijest o ponovnom okupljanju nekog davno raspadnutog banda (najnoviji primjeri posljednjih tjedana su Stone Roses Black Sabbath), za koji se nerijetko iznenadimo da su mu svi članovi uopće još živi (kao u slučaju Sabbatha). Što dakle natjera ljude koji su se do jučer gledali preko nišana i komunicirali isključivo preko odvjetnika da zakopaju sjekire i ponovo zasviraju rame uz rame s dotadašnjim 'mrskim neprijateljem'? Lova i jedino lova je odgovor koji nameće zdrav razum, ali stvari ipak nisu uvijek baš tako jednostavne.

Ima sve to možda malo veze i sa aktualnom polaganom smrću globalne diskografije, koja je mnoge koji su donedavno komforno živjeli od prodaje stare slave (ili pristojnije, back kataloga) natjerala da, sad kad se lova značajno smanjila, izađu iz davno uspostavljene mirovine ili pak ne tako lukrativne solo karijere. Tu razlozi možda i jesu financijske prirode, ali barem nisu čista pohlepa. Progutati govno i popeti se na pozornicu s nekadašnjim cimerima koji su se prometnuli u najveće neprijatelje može i iz 'moralnih razloga'. Naime u današnje doba opće stiske i recesije, neke 'nemoralne ponude' naprosto nije pristojno odbiti, pogotovo ako je vaš portfolio dobio 'po rebrima' posljednjih godina ili ste pak lovu uložili u kakvu sumnjivu hedge, ponzi ili tko zna koju shemu i ostali bez nje.

Možemo pak biti idealisti (ili naivci rekao bi cinik), ali s vremena na vrijeme pojavi se neki re-union koji ne smrdi na kilometar na pohlepu, već ima svoj smisao i jasne razloge. Jedan od tih razloga je naprosto taj što publika TO traži, kao u slučaju zasad samo koncertnog povratka Pulp(ili pak The Poguesa sa Shane-om). Omiljeni band za narod s intelektualnim nagnućem iz zlatnog doba Britpopa veliki je hit ovogodišnje ljetne festivalske sezone (bili su i na Exitu), kao i što su to preklani bili Blur, koji su u međuvremenu izgleda nešto zajedno i potajno snimili. Re-aktivirali su se i Suede (doduše bez Bernarda Butlera) svojedobno međusobno gadno posvađani baš kao i Blur-ovci (odnosno njihove 'autorske osovine' Anderson/Butler i Albarn/Coxon). Krenemo li dublje u patetiku, razlozi za ponovo okupljanje mogu biti i da se obnovi davno izgubljeno prijateljstvo – čini se da je takav slučaj s lanjskim blockbuster re-unionom originalne postave Take Thata (četvorka se bez Robiea Williamsa reformirala još 2005.), koji je usput polučio solidan, super-uspješan album ('Progress') i mamutsku stadionsku turneju po Velikoj Britaniji i dijelu Evrope. Da ovdje nismo nasjeli na PR spinove govori i činjenica da će sad kad je ponovo napustio Take That, Williamsovu solo karijeru pokušati uskrsnuti upravo njegov 'brat' iz Take Thata Gary Barlow, s kojim je u prošlosti izmijenio poprilično gorčine, a danas izgledaju kao ushićeni zaljubljeni par na početku veze. Notorna je činjenica da takva aura obnovljenog prijateljstva nije pratila spektakularnu multi-milijunsku povratničku turneju The Police-a prije koju godinu.

Svi koji su lani u Zagrebu gledali new romantic veterane Spandau Ballet, članovi kojeg su dva desetljeća hibernacije banda proveli uglavnom na sudu, iako dobro znaju da je priču pokrenula lova, svjedočili su dječačkom veselju momaka na stage-u. Činjenica da Spandau danas zvuče bolje i usviranije nago na vrhuncu slave (što smo također mogli vidjeti u Zgrebu 1987. i 1990.), a u međuvremenu se nitko od njih baš nije kruha najeo od glazbe, cijelu stvar čini još simpatičnijom. Ima i onih rijetkih slučajeva kad re-union, osim nostalgične turneje i albuma radi albuma, ponudi i nešto više. Možda su najbolji primjer za to sjajni Madnessi, koji su u svom 'drugom životu' uspjeli objaviti i vjerojatno najbolji album u karijeri, preklanjski sjajni 'The Liberty Of Norton Folgate'. Na sličnom su tragu, iako značajno 'nižeg profila' i zaboravljeni '80s polu-heroji The Blow Monkeys, koji su u svojoj drugoj, aktualnoj inkarnaciji, albumima 'Devil's Tavern' i 'Staring At The Sea' na kreativnom vrhuncu karijere (iako vjerojatno pri komercijalnom dnu).

Postoje, naravno i one rijetke, eluzivne ptice koje se uporno i neumoljivo opiru (zasad reći će opet cinik…) bilo kakvoj ideji re-uniona. Najpoznatiji primjeri su Abba i The Smiths. Abbe su početkom milenija dobile i glatko odbile sumanutu ponudu od milijardu U$D (!) za povratničku turneju od 100 koncerata. Oko Smithsa se također uvijek vrte neke priče, pa iako se ovdje ipak ne vrte tolike cifre, s obzirom na sve što znamo o Morrisseyu, možemo s priličnom sigurnošću pretpostaviti da se ni on ne bi trznuo na milijardu. Male su šanse da ikada ponovo zajedno vidimo i The Jam Talking Heads, što za The Jam, s obzirom na prebogatu Wellerovu karijeru nakon banda i na činjenicu da se stvari iz Jama tu i tamo daju čuti na njegovim nastupima možda i nije tolika šteta, ali bi Headse ipak bilo sjajno ponovo gledati uživo.

Među one 'između', koji se odbijaju okupiti, ali su to ipak jednom učinili su i rock mamuti Led Zeppelin i Pink Floyd. Zeppelini su sa svojim dobrotvornim povratničkim koncertom u londonskoj O2 areni krajem 2007. ušli u Guinessovu knjigu rekorda kao koncert koji je zabilježio najveću jagmu za kartama u povijesti (preko 20 milijuna zahtjeva). Pokojnog bubnjara Johna Bonhama zamijenio je njegov sin Jason, a Jimmy Page i John Paul Jones su se nakon tog nastupa jako zagrijali za nastavak priče, no Plant je bio protiv i nakon par mjeseci natezanja, u kojem se čak špekuliralo o zamjeni za Planta, cijela stvar je pala u vodu. Floydi su se pak okupili u klasičnoj postavi (Gilmour, Wright, Waters, Mason, bez Barretta) za dobrotvorni spektakl Live 8 u ljeto 2005., ali do nastavka suradnje nije došlo, a 2008. umro je Richard Wright (nakon Syda Barretta 2006.), no reunion preostale trojice i dalje je u zraku.

Što se tiče debelo precijenjenih Stone Rosesa, čija je povratnička britanska turneja rasprodana u 14 minuta (!) i legendarnih Black Sabbatha, vrijeme će dati odgovore u koje od navedenih podvrsta re-uniona spadaju, kao i to donosi li nam budućnost reformaciju npr. Oasisa (vjerojatno) ili R.E.M.-a (manje vjerojatno)…