Landesmanov film nije krimić ni film koji se bavi jednom od teorija zavjere, nego drama o sudbinama ljudi iz drugog plana koji su bili uvučeni u događaje: mladim liječnicima (najvažnijeg, koji je predsjedniku s velikom upornošću pokušao spasiti život, glumi pomalo neprimjereno odabrana mlada zvijezda Zac Efron) i medicinskim sestrama u bolnici Parkland, o šefu tajnih službi koji je trebao zaštititi predsjednika u Dallasu (glumi ga solidni Billy Bob Thornton), amaterskom kamermanu koji je neplanirano osmomilimetarskom kamerom snimio ubojstvo koje mu je promijenilo život (odlični Paul Giamatti), agentima koji su prekasno shvatili da im je Lee Harvey Oswald trebao bio u rukama prije ubojstva, bratu navodnog ubojice i njegovoj pohlepnoj majci koja samo misli o slavi i novcu koje joj je ubojstvo moglo donijeti, ali je do kraja uvjerena da je Lee tajni agent kojem je ubojstvo namješteno.

Zanimljivo je da lice glumca koji igra Johna F. Kennedyja (Brett Stimely) nije nikad prikazano, već su maksimalno korištene dokumentarne snimke, a sličan je slučaj i s neimenovanom glumicom koja igra Jackie Kennedy, a koja joj premalo sliči i nema karizme, te joj nije trebalo ni onih par sekundi u kadru.

Premda film stavlja naglasak na reakcije malih ljudi, film nesumnjivo ostavlja dojam da nijedna od službi zapravo nije bila spremna adekvatno suočiti se s rizicima predsjednikova osiguranja i izvanrednom situacijom koja je nastala njegovim ubojstvom.

Scene pokušaja spašavanja Kenedyjeva života su duge i krvave, prikazane u realnom vremenu, kao i one pokušaja spašavanja Leeja Harveya Oswalda, koje se zbilo u istoj bolnici, a na pitanje člana iste liječničke ekipe treba li ga uopće spašavati nakon atentata šef tajne službe hladno će odgovoriti: 'Da, radi priznanja!'

Snimljen pola stoljeća nakon tragedije, prema knjizi Vincenta Bugliosija 'Reclaiming History: The Assassination of President John F. Kennedy', film je ipak razočaravajući jer se bavi nebitnim aspektima velike tragedije, i to na površan i filmski nedramatičan način.