Jay-Z možda jest snimio najosobniji album svoje karijere nakon puno godina lutanja, ali koliko zanimljiv može biti album osobnih ispovijesti čovjeka čiji je život rastrgan između Poslovnog dnevnika i blagog žutila tabloida?

Svi reklamni trikovi kojima su nas bombardirali uoči izlaska albuma pokazali su se prenapuhanima – tekstualno (ne i glazbeno) citiranje Nirvane i R.E.M.-a stupidno je, nepotrebno i gotovo neprimjetno, ali u neku ruku nastavlja crossover koji je započeo Jigginim sviranjem na Glastonburyju i druženjem s grupom Coldplay; trik s avansnom prodajom preko appova za mobitele bio je dobra reklama za Samsung, ali nije upalila kada ako govorimo o slavljenju platinaste naklade unaprijed, dok se bombastično okupljanje najvećih majstora produkcijske hip hop renesanse – Timbaland, Swizz Beatz, Pharrell – u konačnici pokazalo tek gomilanjem zvučnih imena jer, produkcijski gledano, 'Yeezus' kolege Kanyea šiša svaki komad old schoola i avangarde naguran na 'Magna Carta Holy Grail'.

Komparativno gledano, Jay-Z je izgubio utrku jer album mu je nemaštovitiji i prazniji od briljantnog uratka Kanyea Westa – obojica imaju isti, golemi ego, a i nedavno su zajedno slavili sjedenje na tronu, no iako Kanye neće nikada biti bolji tekstopisac od svog frenda-veterana, činjenica jest da je postao daleko bolji pjesmopisac.

Srećom, 'Magna Carta Holy Grail' ima dovoljno dobrih bangera pa album ipak funkcionira daleko od etikete promašaja – 'Tom Ford' je čvrst i zarazan klupski trip, prigoda da nas MC domaćin podsjeti zašto i dalje vlada flowom kao malo tko na sceni, a južnjački slo-mo 'FuckWithMeYouKnowIGotIt' savršeno nastavlja u istom stilu, podebljan ne toliko poetskom lirikom, koliko sjajnim glasom Ricka Rossa

S druge strane, uvodnu 'Holy Grail' na svojim plećima u potpunosti nosi odlični Justin Timberlake, a ne citiranje 'Smells Like Teen Spirit' ili kuknjava o paparazzima koji Jiggi ne daju da se na miru šeće sa svojom kćeri; s 'Picasso Baby' Jay-Z nastavlja koračanjem kroz velik ego i golemo bogatstvo, uz ne pretjerano svjež beat Timbalanda i J-Roca, ali i odličan duh njujorške nostalgije u svojoj drugoj polovini. Sličan duh krije se i u skoro-pa-odličnoj 'Heaven' pa čak i u 'F.U.T.W.', kojoj bi pomogao zanimljiviji rap.

Klasici kao što su 'Reasonable Doubt' i 'The Blueprint' se danas čine kao daleka, ali beskrajno blistava prošlost, uspomena na dane kada je drugi dio 'power couple' rutine bio Damon Dash, a ne Beyonce; Jay-Z je još imao nešto reći, a usto i iskru u glasu, tešku rimu pod rukom te strast za pomicanjem granica igre. Danas, Jay-Z je 43-godišnji otac, suprug i biznismen u skupom odijelu, još uvijek u stanju snimiti dobar materijal, ali u isto vrijeme progonjen uspomenama i 'stresom' uživanja u društvu tzv. jedan posto; iskru je ugasila utrka na Wall Streetu, a strast pojeo život u kojem se snimanje novog albuma doima kao pritisak na dugoj listi obaveza.

Ocjena: 6,5/10

Izdavač: Roc Nation