Izuzetno rijetko se na sceni na ovim našim turbulentnim prostorima od Austrije do Grčke, pojavi neki izvođač-glazbenik-umjetnik-projekt koji svojim glazbeno-umjetničkim izrazom ima sve predispozicije da postane obožavan i zasluženo cijenjen. Ne od mase i vrlo teško od veće mase, već od ljudi koji su u stanju cijeniti drugačije, koji mogu prihvatiti nečiju umjetničku viziju, koji vole iznenađenja, koji nagrađuju svojim poštovanjem takvog umjetnika/umjetnike. Možda je pomalo previše smiono tako nešto tvrditi, međutim Hashish Club iz Beograda ima taj umjetnički dodir kroz gotovo svaku od šest pjesama, koliko se nalazi na njihovu drugom albumu nazvanom 'Firework in Progress' i drugačijem od mnogočega s ovih prostora. Bez sumnje s nekom njihovom vizijom glazbe i umjetnosti. Maestro i Maniac, tandem koji stoji iza ove industrial alternativne elektronske tvorevine, doista su ponudili album vrijedan pažnje. Istini na volju, s obzirom na svega šest pjesama ipak bi smiono bilo to audio izdanje nazvati EP, no s obzirom na sadržaj, ispravan naziv i kategorizacija njihova djela prilično je nebitna.

Firework in Progress' otvara nevjerojatno nabrijana pjesma 'Tehnicolour feat. Dušan Kalinić feat. Hornsman Coyote' koja započinje odličnom industrijskom elektronikom koja ubrzo potpuno usporava da bi uletio glas Dušana Kalinića, čiji narodnjačko romski vokal savršeno i nesvakidašnje ulijeće potpuno neočekivano. Promišljajući očigledno pjesme od početka do kraja i baveći se detaljno aranžmanima, Maestro i Maniac potom uvode u tu istu pjesmu Hornsman Coyotea (frontman grupe Eyesburn) koji na engleskom repa do kraja pjesme uz ponovnu promjenu ritma. Kao da su Transglobal Underground i Asian Dub Foundation odlučili u Srbiji otkriti neki novi glazbeni svijet.

Ništa manje atraktivan nije ni ostatak albuma koji se nastavlja pjesmom 'Na na ne', izuzetno pitkom pjesmom koja više zvuči poput akustične balade uz rep dionice. Slijedi 'Živac' nastao po stihovima beogradskog pjesnika snažnih stihova Milana B. Popovića, u kojoj ritam zvuči poput Laibacha dok pjevač govori/pjeva njegove riječi. 'Felo de se' se, pak, referira na najbolje godine Borghesie, sa stihovima koji i bez glazbe imaju svoju mističnu snagu. I taman kada ste pomislili da ste shvatili tko su i što izvode Hashish Club, nailazi 'Maaf Tuhan feat Body Zeka' u kojoj vokalne dionice preuzima Suzana Sumrah koju bi i Bjork osobno poželjela da otpjeva s njom duet. Po svemu sudeći na indonezijskom, dok glazba nevjerojatno nalikuje autorskom izrazu Iztoka Turka, glazbenog genijalaca koji je svojim elektronskim skladbama stvorio Videosex, a posljednjih par godina od riječkih Putokaza napravio novi glazbeni žanr. Album završava pjesma 'Amen' koji počinje tmurnom downtempo elektronikom, razvija se kroz naraciju na engleskom, miješa sa semplovima, ženskim vokalom i povicima Allahu Akbar, da bi nakon sola nalik Bachovim fugama završila uz vrištavi ženski vokal u furioznom industrial ritmu.

Neočekivano, odlično, kreativno i maštovito, ali istovremeno neočekivano pitko. Neočekivano čak toliko da vas tolika količina aranžmana, promjena ritmova i ideja spajanja raznih žanrova navodi da već nakon prvog slušanja počinjete iznova ne biste li otkrili nešto što u prvom slušanju niste uspjeli čuti, a sigurni ste da vam je promaklo. Najslabija strana ovog glazbeno-umjetničkog eksperimenta jest, na veliku žalost, produkcija koja donekle umanjuje svu snagu i veličinu njihove kreativnosti. Obrate li se jednog dana umjetniku pod imenom EgoLess, Hashish Club doživio bi produkcijsko prosvjetljenje.

Svakako valja na kraju napomenuti da iza Hashish Cluba stoji Bojan Brukner. Pisac, novinar, kolumnist, glazbenik, scenarist… koji je odlučio da 'stvara muziku koja prija isključivo ljudima koji je stvaraju, s idejom da u tom kreativnom procesu surađuju sa raznim ljudima, raznih talenata', kako su istaknuli na svojim web stranicama. Uz Bruknera tu je Stefan Simić, s kojim je djelovao u hip hop grupi Belgrade Ghetto. Brukner je 2011. objavio i roman istoimena naziva 'Hashish Club', a prošle godine osvojio je nagradu za kratku priču 'Sonda'.

Nije na odmet znati da je Hashish Club bilo ime tajnog društva francuskih umjetnika i intelektualaca s kraja 18. stoljeća. I za kraj, ne manje važan podatak da se iza tog diskografskog poduhvata, ili bolje reći audio ostvarenja, ponovo našao Zdenko Franjić i njegova neuništiva lansirna rampa Slušaj najglasnije.

Ocjena: 9/10

Izdavač: Slušaj Najglasnije