RPA ne zvuči slučajno kao RZA, GZA ili O.D.B. - to nam oduvijek ekscentrični engleski karizmatik Richard Paul Ashcroft želi poručiti da sad i on ima hiphoperski street cred
Nakon preklanjskog reuniona, mlako prihvaćenog albuma 'Forth' i konačnog raspada, The Verve su se konačno i službeno više puta rastao i ponovo sastao nego što je u karijeri izdao albuma. Nikad ne reci nikad za novi reunion, no njihov urnebesno samouvjereni frontman nije gubio vrijeme već je krenuo za New York gdje se spetljao sa zanimljivom grupom session muzičara i studijskih iskusnjara. Ono što je tamo skuhao kritika je u domovini dočekala na nož, kao uostalom i sva tri dosadašnja Ashcroftova solo albuma. Naravno, novi Ascroftov bend nije kao stari, ali ni posljednja inkarnacija The Vervea nije zvučala ni približno The Verveu u najboljim danima.
Zvuk koji je Ashcroft/RPA donio iz Amerike vrlo je energična mješavina gitarske light psihodelije s orkestracijama u pozadini i urbanim beatovima u podlozi, a sve pomalo umočeno u gospel i mora se priznati da taj crossover bastard zvuči sasvim uvjerljivo, vjerojatno najviše zbog Ashcroftove super angažirane, gotovo mesijanske izvedbe. No od zvuka je ovdje puno zanimljiviji sadržaj, jer čini se da je Ascroft početkom drugog desetljeća novog milenija pronašao ni više ni manje nego Boga glavom i bradom. Nekadašnju strast za opijatima frontmena koji je dobar dio 90-ih znao nastupati bos odavno je zamijenio puno mirniji obiteljski život, no sad je u jednadžbu ušla i vjera, pa je već nakon prvih, žestokih taktova uvodne, verveovske 'Are You Ready' (s tekstom srodnim Thompsonovoj 'Dan dolazi') jasno da je čovjek u stvaranju ovih pjesama imao božansku pomoć. Nakon uvodne najave Njegova dolaska na Zemlju, slijedi ništa manje kršćanska 'Born Again' i tako bez mrvice ironije do kraja albuma.
Neosporni vrhunac dolazi u vidu napete, pompozne i intenzivne gospel megahimne 'This Thing Called Life' u kojoj je RPA-ov urlik na rubu suza i koja toliko strašno želi biti svima sve da je stvar ispala podjednako genijalna i apsurdna. Svašta je on još tu izmantrao, čak je i citirao sebe i 'The Drugs Don't Work', ali u sasvim novom kontekstu. Dok na sva usta hvali svog novog najboljeg frenda, kao primjerice u sasvim eksplicitnoj budnici 'Glory' (Hallelujah), ponekad ga zna moderno osloviti i s Ona ('She Brings Me The Music'), iako nije do kraja jasno govori li o Bogu ili o svojoj ženi Kate Radley, bivšoj članici Spiritualized.
No ni fensi produkcija ni nenamjerno duhoviti duhovni tekstovi ne bi vrijedili puno da Ashcroft još uvijek nije u posjedu jakog osjećaja za kristalno čistu, proganjajuću melodiju, i to je u konačnici najveća vrlina ovog suludog, ali beskrajno zabavnog albuma jednog genijalnog rogonje…
OCJENA: 7,5/10
Izdavač: PARLOPHONE/DALLAS
