Godina 1977. bila je možda presudna ne samo za popularizaciju znanstvene fantastike u globalnom mainstreamu, već i za porast zanimanja za znanost bez fantastične pratnje – spektakularno porinuće Voyagera te pojava jednog i jedinog Carla Sagana na malim ekranima poklopili su se s lansiranjem 'Ratova zvijezda' u kinodvorane, a klinci su odjednom počeli sanjati o tome kako bi valjalo odrasti kao astrofizičar – ne kao Paris Hilton ili Kim Kardashian

Premotajmo pokoje desetljeće naprijed i sve se promijenilo – zanimanje za znanost bori se s trendovima opće retardacije društva i kulture, a SF kao da se pretvorio u fusnotu koja je sve manje zanimljiva generaciji naoružanoj pametnim telefonima, s internetom na dlanu i 3D štampačima u špajzi. Klinci su odjednom počeli živjeti dobar dio onoga što su njihovi roditelji smatrali SF-om pa je bilo pitanje kako im i što ponuditi na velikom platnu.

Ipak, ciklička priroda povijesti došla je do novog punog kruga pa kao da se stvari konačno mijenjaju – 35 godina nakon lansiranja prva dva Voyagera i Lucasove vladavine tržištem filma i igračaka 'Ratovi zvijezda' vraćaju se u produkciju najavom novih nastavaka i spin-off epizoda sage, a 'Zvjezdane staze' već su primile svjež multimilijunski vjetar u jedra. Čeka se prvi veliki put na Mars, a iako je Sagan mrtav, Neil deGrasse Tyson uskoro oživljava njegov 'Cosmos' u novoj sezoni za novu generaciju na nekom novom Foxu. Nakon agresivne religijske kontrarevolucije i opće pošasti praznovjerja znanost ponovo uzima zamah, paralelno s ubrzanom akceleracijom tehnologije i boljom cirkulacijom informacija – a uz znanost se vratila i fantastika kao filmski žanr koji je unatrag posljednjih nekoliko godina, posebno u posljednjih 365-plus dana, postao novom garancijom za uvijek dobrodošle milijarde.

I pri tome ne govorimo o milijun i jednom superherojskom filmu, silnim kostimiranim stripovskim adaptacijama koje se često imaju pravo odazvati kao SF kada netko zazviždi ova dva slova – paleta ponude daleko je šira, na gornjim i donjim granicama studijskog i nezavisnog budžetiranja. Sve to pomalo zahvaljujući Cameronu, ali gotovo posve zahvaljujući Scottu – 'Avatar' je otvorio vrata, ali THE-događaj bio je 'Prometej', film koji se mjesecima hranio nostalgijom i internetskim hypeom, no potom i razočarao u antiklimaksu prve premijere.

Nije razočarao financijski – ovaj vizualni spektakl za IMAX-e natukao je 400 milijuna dolara na 120 'milja' uloženih te tako pokazao da će SF uvijek imati publiku, posebno ako ga se odradi iole suvislo te zapakira u pravo vrijeme i na pravo mjesto. U ovom slučaju dobili smo intrigantnu koliko i smušenu nadopunu nikad popularnije priče o vanzemaljskom inženjeringu ljudske rase, produžetak mitologije 'Alien' te velik povratak Ridleyja Scotta u svijet znanstvene fantastike ispunjene blagim hororom.

Sličnog recepta se ove godine sjetio i Jeff Renfroe, pomalo mažnjavajući u svom filmu 'Colony' sve na putu od 'Aliena' preko 'Stvora' do vampirskih i zombi filmova, ali oduševljava estetikom, niskom budžetu i razvodnjenoj priči unatoč.

Estetika je ključ većine novog SF-a, posebno visokobudžetnog, holivudskog materijala – ni razočarani fanovi 'Aliena' nisu ostali ravnodušni na dizajn 'Prometeja', čak i ako scenarij gubi smisao negdje na pola putovanja; baš kao što je teško odoljeti briljantnim vizualima 'Zaborava', iako je intimna ljudska drama Toma Cruisea razvodnila potencijalno moćan distopijski komentar Josepha Kosinskog koji je svoj zanat ispekao na novom 'Tronu', još jednom slatkišu za oko.

'Zaborav' je adaptacija nedovršenog i nikad objavljenog stripa koji se inspirirao estetikom i poetikom znanstvene fantastike sedamdesetih, posebice Kubrickom i Tarkovskim, što se itekako osjeti u dizajnu gotovo svega što vidimo.

Što nas vodi do toga zašto je danas SF toliko popularan i snažan žanr, iako rijetko opravda foršpane – tehnologija je toliko uznapredovala da je lakša izrada specijalnih efekata, pa i cijelih alternativnih svjetova, te u konačnici uvjerljivija nego prije. S jedne strane imamo filmove koji sve više sliče na videoigre – što jest paradoksalno ako imamo na umu da tako jedan medij uzima život drugog, ali bez ključnog aspekta kontrole pomičnih piksela, iako sve to u isto vrijeme i nije tako paradoksalno ako imamo na umu da videoigre danas zarađuju više od filmova – a s druge dobivamo prava mala remek-djela žica i šarafa, odličan brak organskog i CGI-ja.

Situacija je takva da SF u isto vrijeme otvara filmski festival u Veneciji ('Gravitacija', u kojoj Alfonso Cuaronbaca Georgea Clooneyja i Sandru Bullock, umjesto u klasičnu romantičnu komediju, u bespuća nacrtanog svemira i carstvo 3D naočala), ali i tovari kilograme mišića na naizgled krhku građu Matta Damona. Misijom zvanom 'Elysium' Neill Blomkamp podsjeća da je katkada bolje imati manje novca, s obzirom na to da je 'District 9', njegov pothvat iz 2009, kritika pohvalila i ispod površine čistog vizualnog spektakla.

Nekim projektima ne pomaže ni crtež: 'Zemlja: novi početak' jest gotovo negledljiv, ali ovog puta ne samo zbog nesposobnosti redatelja M. Nighta Shyamalana, već i zbog zastrašujuće glume oca i sina Smith

SF se vraća u raznim kombinacijama – čak je i 'World's End', posljednji dio trilogije Edgara Wrighta, Simona Pegga i Nicka Frosta s pričom o robo-tjelokradicama iz svemira, znanstvena fantastika miješana s komedijom i borilačkim filmom, finale odavanja počasti zlatnom dobu žanra, nakon zombi komedije 'Shaun Of the Dead' i policijske akcijske komedije 'Hot Fuzz'.

'Under The Skin', novi film Jonathana Glazera, opisuju kao SF triler, a u njemu Scarlett Johansson glumi svemirku poslanu na Zemlju kako bi šarmirala naivne Škote te ih dostavila kao hranu na svoj planet. Baš kao i većina spomenutih naslova do sada, i ovaj se opisuje kao simbolički – seciranje današnjeg stanja politike, društva i psihologije vrste kroz SF i priču koja na papiru zvuči blesavija nego što jest na velikom platnu.

A da novopronađena ljubav Hollywoda prema znanstvenoj fantastici (koja se barem trudi izgledati i zvučati pametnija nego što u konačnici jest) ne namjerava tako skoro posrnuti, podsjećaju nas i najave projekata 'teške kategorije' – Shailene Woodley odbila je adaptaciju '50 nijansi sive' jer se morala posvetiti SF akciću 'Divergent' koji stiže u ožujku, a najavljuju ga kao futurističku teen distopiju za generaciju koja odvaljuje na 'Igre gladi'.

I naravno, tu je Christopher Nolan koji će svoju ljubav prema čudima kvantne fizike zapakirati u 'Interstellar' te tako u studenom 2014. u kina dovesti mješavinu visokobudžetnog spektakla za IMAX te predavanja o crvotočinama, hipersvemiru i putovanju kroz vrijeme. Pa da vidimo tko će u toj priči pobijediti - edukacija, zabava ili miks obje komponente koji je znanstvenu fantastiku i učinio žanrom beskrajnog potencijala.