Još lani bilo je nemoguće pretpostaviti da će se INmusic pretvoriti u... pa, ne baš u Monteparadiso, ali svakako u visokobudžetni Dirty Old Town – prvi službeni dan zaobišao je tradicionalnu kletvu nultog dana, pojavili su se i ljudi i atmosfera, ali popis bendova kao da je izišao s liste želja ambicioznih žicera sitniša za bambus.

Ne samo da nastupaju isti dan, već neki od njih i u isto vrijeme – Atheist Rap otvorili su punk sezonu na glavnom stageu, a tek što su Cherkezi United odsvirali prve četiri pjesme na pozornici Balkan Partyja, Novosađane su naslijedili legendarni NOFX. Čak i Arctic Monkeys upadaju u ovu kategoriju, ako imamo na umu da je 'Whatever People Say I Am, That's What I'm Not' jedan od najboljih punk-rock albuma 21. stoljeća.

NOFX su posebna priča. Klinci s irokezima, kao i oni puno stariji koji pamte kada su Mike i Melvin početkom osamdesetih prvi put zasvirali zajedno, oduševili su se koncertnom kompilacijom starog i novog materijala. Ostali su se svađali da takvu razinu glazbeno-scenske kretenarije ne bi mogli podnijeti ni kada su imali 12 godina.

Potpisnik ovih redaka sretan je što je uživo mogao čuti '72 Hookers', makar se ona prilično raspadala u kakofoniji ne uvijek uigranog odnosa ritma i gitara. I bila najavljena standardno provokativnom, ali uvijek zabavnom konferansom, pričicama koje su ispresijecale same songove; 'svirat ćemo desetak pjesama, ali zato ćemo sat vremena pričati', lijepo su rekli odmah na početku, ali nisu bili posve u pravu.

Na radost fanova svirali su puno više, a na radost hejtera, bilo je sasvim dovoljno trkeljanja za poslušati onda kada niste bili raspoloženi za melodične punk, reggae i ska poskočice. Čak i ako se te priče sastojale od pljuvanja po muslimanima i vrijeđanja publike koja je 'preglupa da bi shvatila engleski jezik'. Srećom, nitko Fat Mikea ne shvaća toliko ozbiljno da bi se uvrijedio.

Vrhunski stilizirana, odlično usvirana i sjajnim pjesmama naoružana četvorka iz Sheffielda dobro je i hrabro podnijela status glavne atrakcije večeri. Oni koji su Arctic Monkeys gledali još 2006., na početku, ali i vrhuncu njihove mladalačke karijere, prisjećaju se kako su njihovi tadašnji koncerti bio detonacija hidrogenske bombe od prve do zadnje sekunde – nekoć smiješno mladi i furiozno oznojeni dripci sada su šarmeri i kuleri u odijelima, oboružani jednakom dozom nostalgije za pubertetom, ali i novootkrivenom strašću za garažom i psihodelijom.

Zbog čega je svirka, započeta odličnim novim singlom 'Do I Wanna Know?', uglavnom bila skakanje s 'Humbug' i 'Suck It And See' na i dalje neuništivi pankerski storytelling ere 'I Bet You Look Good on the Dancefloor'. Iako je većim dijelom bila u baladnom i srednjem tempu.

Tko im je kriv kad su dopustili da ih Josh Homme odvuče u pustinju i uroka gljivama.