Nova godina počinje novim kinofilmovima, a jedan od njih je i 'Put ratnika', spoj vesterna i samurajskih tema, prikazan u vanjskim zemljama još 2010. godine. Tamo se pokazao kao flop, ne pokrivši svoj iznenađujuće velik budžet od 42 milijuna dolara, bez obzira na relativno zvučno ime Geoffreyja Rusha i poznatog južnokorejskog glumca Dong-gun Janga. Spoj dvaju žanrova svakako je primamljiv, iako su vanjske kritike prilično negativne. Je li ovo uistinu toliko loš film ili možda skriveni dijamant?

Nažalost, 'Put ratnika' posve je zanemariv i plošan uradak. Osnovni problemi su 'zbrčkani' scenarij i iznimno tmurna atmosfera, čime se nastoji postići 'prljavi' ugođaj Divljeg zapada, ali ta ideja uopće ne uspijeva. Već spomenuto loš scenarij narušava bilo kakav vizualni dojam koji se možda i mogao postići jer Sngmoo Lee kao redatelj uopće nije loš, iako nepotrebno forsira usporene kadrove akcije koji su već odavno filmski suvišni. Naime, za razliku od znatno boljih starijih vesterna od kojih ovaj film kopira gotovo sve elemente radnje, gledatelju se odmah na početku sažeto objasni pozadinska priča glavnoga lika. Ovaj potez ubija gotovo sav interes jer smo odmah upoznati sa svim sposobnostima protagonista, bez misterija i iščekivanja koje bismo imali da, recimo, ne znamo njegove prave borilačke sposobnosti. Naravno, pretpostavka je da bi nas trebala zanimati njegova ljudska, emocionalna strana, pa imamo očajnu ljubavnu priču, ovoga puta, doduše, prepletenu motivima 'učitelj-učenik' i tzv. Batman gdje dotični ljubavni interes želi osvetiti smrt svojih roditelja od strane besmislenog negativca, a naš glavni lik će je naučiti koristiti noževe za borbu. Zvuči zbunjujuće, ali takav je i ovaj film kada krenemo razmišljati o bezbrojnim sporim dijalozima kojih ima znatno više od akcije. Ukratko, radnja se sastoji od glavnog lika Yanga (Dong-gun Jang), vrhunskog mačevaoca i člana ubojitog klana koji odbija ubiti bebu princezu suparničkog klana, pa putuje na Divlji zapad u maleni gradić gdje je nekoć davno živio stari prijatelj. Naravno, Yang tamo osvoji srce mlade Lynne (Kate Bosworth), a ujedno je trenira u rukovanju noževima kako bi jednog dana mogla osvetiti smrt svoje obitelji. Ovakva radnja već je mnogo puta viđena u vestern žanru, iako je ovdje 'natrpan' gotovo svaki element tih filmova, što uključuje teme osvete, iskupljenja i ponovnog korištenja odbačenih vještina kako bi se spasili 'voljeni'. Zaključno, ništa novo i svakako ništa posebno, osim 'spektakularnijih' akcijskih sekvenci, koje su ovdje objedinjene u završnom sukobu, donekle dobro izvedenom na pohvalu filmske ekipe. Oni željni velikog 'akcića' će se doduše razočarati jer jedino im navedeni kraj filma pruža konkretniji sadržaj dok su ostatak već spomenute traljave emotivne 'intrige'. Geoffrey Rush ne spominje se u tekstu jer je njegova uloga samo sredstvo za prodaju ulaznica na račun imena i zapravo pljuska gledateljima koji su možda očekivali neku konkretniju izvedbu, a dobili lik pijanca s očajnim naglaskom.

Svi ljubitelji vesterna i samurajskih filmova sa barem malo iskustva mogu slobodno preskočiti 'Put ratnika' jer je zapravo samo skup klišeja i raznih ideja znatno bolje izvedenim u bezbroj drugih uradaka. Gledljivo i daleko od najgorih filmova godine, ali zašto trošiti vrijeme na nešto gdje znamo svaki sljedeći korak bez imalo napetosti.