Cinik, boem, osobenjak, atipičan, samouk i sav na svoju ruku – pa ipak, on je najpoznatiji finski umjetnički izvozni proizvod, čovjek koji nikada nije htio biti zvijezda, a postao je jedan od najpoznatijih europskih filmskih redatelja. Evo što o svom novom filmu 'La Havre', koji se kod nas prikazuje u okviru pete Filmomanije, govori Aki Kaurismaki
Nakon petogodišnje pauze i gotovo deset godina nakon svjetskog uspjeha filma 'Čovjek bez prošlosti', jedan od najosebujnijih europskih redateljskih anti-zvijezda, Finac Aki Kaurismaki, vratio se s novim filmom 'Le Havre'. Na svoj
prepoznatljiv način priča toplu i duhovitu priču o piscu koji je odlučio pobjeći od dotadašnjeg života, sklonio se u lučki francuski grad kao čistač cipela i stvara poseban odnos i prijateljstvo s afričkim dječakom. 'Le Havre' je film o teškom životu emigranata, a razgovor s redateljem ustuopio nam je distributer Continental film.
Ovo je Kaurismakijev povratak u Francusku - 'Život boema', prvi film u toj zemlji, snimio je prije dvadeset godina.
Otkud ideja za 'Le Havre'? Je li vas inspirirala sve teža sudbina emigranata ili ste jednostavno poželjeli ponovo snimati u Francuskoj?
Ideju nosim već nekoliko godina, ali smo imali problema s pronalaženjem mjesta za snimanje. Takva se priča mogla dogoditi u bilo kojoj europskoj zemlji, osim u Vatikanu (ili možda upravo tamo). Upravo zato sam obišao cijelu europsku obalu od Genove do Nizozemske i našao sam ono što mi treba u Le Havreu – gradu bluesa, soula i rock'n'rolla.
Kako prilike u svijetu postaju sve nasilnije, vi kao da imate više vjere u čovječanstvo. Odakle taj grozničavi optimizam?
Oduvijek sam preferirao bajkovitu verziju u kojoj Crvenkapica pojede vuka, a ne obnuto. No u stvarnom životu više volim vukove, nego bljedunjave tipove s Wall Streeta.
Jeste li se zbog pisanja priče sretali s imigrantima?
Ne, ali naravno da sam ih puno sretao u drugim prilikama.
Kao simbol imigracije odabrali ste mladića iz Afrike. Je li mladost simbol nade?
U mojim filmovima nema simbola. No ja načelno vjerujem mladima više nego ljudima mojih godina. Mada ni to još uvijek nije dovoljno. Ipak, ja barem vjerujem Blondinu Miguelu, glumcu koji igra dječaka, vjerujem mu bezgranično.
Poznato je da često surađujete s istim glumcima. No u ovom filmu mnogo je novih - naprimjer, Jean-Pierre Darroussin (poznati francuski glumac) - a čini se kao da je on stari član vaše glumačke obitelji, kao da je oduvijek tu...
Naravno da je bio prisutan, ali mu ranije nisam dao da glumi, eventualno da čisti studio nakon snimanja i slično.
U filmu je mnoštvo francskih glumaca. Je li izazov raditi s njima?
To je samo privilegija.
Kao i u ‘Životu boema’, čini se da tragate za vječnom i nepromjenjivom poslijeratnom Francuskom iz doba pedesetih godina. Jeste li nostalgični prema tom periodu?
Samo sam malo spor. Od moderne arhitekture me bole oči. Ali 70-e već počinju izgledati moderno… tu i tamo. Nasreću, uvijek postoji jučer.
Isto je i s vašim kinematografskim uzorima? Bresson, Becker, Melville, Tati, René Clair, Marcel Carné? Čini se da je svaki od njih dijelom prisutan u vašem filmu.
Svakako se nadam da je tako, jer ja sam nisam u njega unio ništa… Analizirao sam neke od filmova Marcela Carnéa, ali nisam mogao mnogo toga ukrasti bez da iz polurealistične bajke uskočim u jednu ozbiljnu melodramu.
Jeste li napravili film kakav ste željeli?
A valjda jesam. Nadam se da jesam…
