Nisam inače neki retromanijak, ali kada su s HTV-a najavili da će uvesti emisiju #volimnedjelju, koja će se - logično - emitirati nedjeljom, i to još poslije podne, zatitrao mi je nostalgični živac i sjetila sam se koliko sam kao klinka voljela 'Nedjeljna popodneva' Saše Zalepugina, emisije tijekom kojih se nije gasio televizor čak i kad niste baš cijelo vrijeme sjedili pred ekranom. Zalepugin je to super bio slagao - malo gosti u studiju, malo stand-up komedije Davea Allena, malo skečeva Bennyja Hilla, malo neobaveznih reportažica, malo svjetskih i domaćih hitova, malo priča o knjigama, filmovima, muzici i svakodnevnom životu. I tako nekoliko sati.

#volimnedjeljuza početak traje samo sat vremena. Možda je to odraz novih vremena, u kojima se smatra da gledatelji ne mogu više dulje od sat vremena pratiti jednu emisiju, a situacija u kojoj drže uključen televizor pa lutajo amo-tamo između boravka, kuhinje, knjige, televizora i računala valjda se smatra nepoželjnom. Možda je to i odraz činjenice što u rasporedu nedjeljom popodne ne bi bilo mjesta za nekoliko sati mozaičnog programa jer ipak su tu i Stanković i Mir i dobro i vrag bi ga znao koje još novonastale nedjeljne konstante. No u svakom slučaju, tih sat vremena nemaju takav ležeran filing kao što ga je ostavljala emisija gospo'na Saše. Kažem, možda je samo stvar u novim vremenima i optimizmu pamćenja, možda bi mi ondašnje 'Nedjeljno popodne' danas bilo katastrofa, ali činjenica je da ova nova emisija nije uspjela prenijeti taj lagodan, ugodan i zabavan štimung nedjeljnog popodneva kao što je to bilo nekad.

Drugo, iako pozdravljam pojavu voditeljice umjesto voditelja i iako je Nevena Rendeli vjerojatno logičan izbor jer ima već dosta iskustva s mozaičnim emisijama (posebice s onima koje u naslovu imaju naziv dana u tjednu jer je tako vodila i onu emisiju koja ide subotom umjesto 'Dobro jutro Hrvatske'), nekako mi se ni ona ne čini baš najboljim izborom za takvu emisiju. Malo je previše, rekli bi purgeri, našpanana, nedostaje joj opuštenosti i osjećaja da cijelu emisiju zbilja vodi kao da sjedi u vlastitom dnevnom boravku, iako je čak u jednom trenutku svojim glavnim gostima, Marku Tolji i Massimu, napomenula da bi to trebalo biti tako. Nekako bi mi u cijelu tu shemu nedjeljnog popodneva bolje odgovarala osoba kao što je Barbara Kolar. No dobro, ostavimo gđi Rendeli nek odvodi još nekoliko emisija, možda se uhoda i oslobodi napetosti.

Treće, u pokušaju da nam ponudi raznovrsne sadržaje neobaveznih tema emisija je otišla u potpuno drugom pravcu negoli je to išlo to nekadašnje 'Nedjeljno popodne'. Ležerno se ovdje tumači kao 'vrckavo' i 'duhovito' pa gosti, autori reportaža pa i voditeljica pokušavaju biti strašno veseli i duhoviti, što na domaćim televizijama gotovo redovito završava loše. Djeluju umjetno, prenapregnuto, više su blesavi nego smiješni i zabavni. Bilo je tu nekoliko zgodnih momenata, kao u prilogu s guslarom koji pokušava postati viralni hit, simpatične su bile i gospođe koje su komentirale Massima i Marka Tolju, ali, recimo, prilog u kojem se tzv. 'najgora televizijska ekipa' zezala sa saborskim zastupnikom Dragom Prgometom, iako na momente bizarno smiješan, bio je uglavnom prazan i nije zapravo jasno koju je to humorističnu poruku htio prenijeti te čime nas je točno htio zabaviti. I ovdje bi ekipa emisije #volimnedjelju mogla naučiti pokoju od Saše Zalepugina, koji je humor prepuštao profesionalcima te puštao snimke nastupa Davea Allena i drugih komičara, a u samoj su se emisiji šale ili događale spontano ili se nisu događale, ali nikako nije postojala neka obaveza da se bude komičan i vrckav. Samo opušten.

Na kraju je opći dojam da ova emisija, u pokušaju da bude raznovrsna, šarolika, živopisna i tko zna koji još pridjev iz rubrike 'joj, kak smo si fora' ispada nefokusirano i svaštarski, da nije sasvim jasno kojoj se publici obraća i kakvu atmosferu nedjeljnog popodneva/predvečerja želi stvoriti te da se zbog trajanja doima kao nekakvo kratko iščašenje. Ekipa koja radi emisiju inače uopće nije loša i znala nam je u mozaičnom programu ponuditi svašta zanimljivo pa se pitam nije li možda riječ o nedovoljno razrađenom konceptu i nevoljkosti da se u emisiju uloži više od golog minimuma, što gotovo u pravilu završava tužnim pričama o velikim potencijalima koji se nisu uspjeli oblikovati u nešto gledljivo i nešto zbog čega će se u određenom terminu uključivati televizor. Bilo bi lijepo kada bi me u sljedećim epizodama razuvjerili, ali bojim se da bi za takvo što bila potrebna potpuna promjena koncepta.