Iako ne mora biti tako – pokazao nam je to, recimo, jedan Pixar, koji proizvodi slojevite i inteligentne, koliko i zabavne naslove za djecu u kojima mogu jednako uživati i roditelji – u Hrvatskoj je dječji film još uvijek striktno namjenski film. Koji onda treba i ocjenjivati po striktno namjenskim kriterijima.

Baš kao što, recimo, reklama za mobitele vrijedi onoliko koliko mobitela na kraju proda, tako dječji film poput 'Zagonetnog dječaka' vrijedi onoliko koliko će organiziranih školskih projekcija povući za sobom te koliko će klinaca raspravljati o njemu tijekom velikog odmora. Prvi dio, 'Koko i duhovi', razvaljivao je box office i pokrenuo novi val uspješne domaće kino komercijale pa nije čudo da su 'namjenska očekivanja' ovog puta posebno velika.

'Zagonetni dječak' zbog toga i izgleda kao reklama za mobitele, dakle nešto modernije u odnosu na prošli; fotografija je zakoračila u 21. stoljeće, a i glumci već opasno gaze kroz pubertet, no režija Dražena Žarkovića i dalje je debelo u osamdesetima. Zbog toga se 'Zagonetni dječak' gleda kao anakroni komad razvučene TV serije iz 1982., s iznimno lošim akcijskim scenama, pokojim komadom neuvjerljive glume i jako puno žanrovskih klišeja. Uz pomalo bizarno insistiranje na 80's fetišizmu, simpatičnim detaljima za nas koji smo osamdesetih bili Kokovih godina, ali pitanje je kakve to veze Alan Ford, Arthur Clarke i Indiana Jones imaju s generacijom interneta, mobitela i 'Harry Pottera'.

No očito je da imaju, jer prvi je dio bio još dublje u nostalgiji pa je upalio – ostaje vidjeti hoće li i ovaj nastavak, u kojem Koko i prijatelji istražuju identitet tajanstvenog novog dječaka u razredu, jednako upaliti. Koko je pametno izgrađen i testiran kao čvrsti hrvatski brend, reinkarniran s Kušanove pisaće mašine u svijet digitalnih kinodvorana, spreman se bosti s uvoznom konkurencijom oružjem retro autentičnosti, što je danas jedini način na koji se domaći dječji film može prodati generaciji čiji su ukusi brušeni na skupim holivudskim CG superspektaklima. Na kraju krajeva, svakodnevica hrvatskih dječaka i djevojaka nije identična svakodnevici dječaka i djevojaka iz New Yorka i Los Angelesa, ma koliko bi nas globalizirani mediji katkad voljeli uvjeravati u suprotno.

Riječ je o brendu koji bi nam trebao dati još najmanje dva nova naslova (od čega samo jedan s istom glumačkom ekipom, nadamo se prije nego im počnu rasti brada i brkovi) te tako dodatno nabildati 'Koka' u prvu pravu hrvatsku filmsku franšizu 21. stoljeća.

A ako stvarno želite znati valja li ovaj, drugi nastavak u franšizi, baš kao u slučaju većine drugih proizvoda za djecu nastalih na ovim prostorima, morate pitati nekog puno mlađeg od potpisnika ovog teksta. Po mogućnosti prijatelje iz razreda. Mamama i tatama bit će manje zabavno, baš kao i filmskim kritičarima.