Gotovo svaki underground žanr ima isti put, posebno ako je elektronika u pitanju – život započne u duboko zakopanim, mračnim i vlažnim podrumima i stanovima mamutica s PC-jem na stolu zadimljene sobe i aparaturom za kreiranje programa piratskih radiopostaja u ormaru, a potom ispliva na površinu, dočepa se top ljestvica i počne se miješati sa svime što mu dođe pod ruku, kroz neko vrijeme ostavši tek podloga za nove amalgame i zanimljive eksperimente unutar samog srca mainstreama.

Dubstep je u rukama Daniela Stephensa i Joea Rayja, londonskog dvojca Nero kojem je ovo prvi službeni major label LP u karijeri dugoj tri godine, iskorišten kao podloga za eklektično skoro-pa-remek-djelo, zemlju iz kojeg raste visoko stablo razuzdanog spoja dubstepa, popa, disca, electra i drum'n'bassa. Pa čak i rock and rolla, posebno ako prihvatite tezu da je jedno od usmjerenja današnjeg tvrdog dubstepa blisko audio estetici heavy metala, ali i rock and rolla za generaciju koja je feedback kakav nas uvodi u pjesmu 'Scorpions' čula samo zahvaljujući Guitar Herou.

Čime se Nero, manje napadno, ali i kroz vlastite izjave (uspoređujući svoje divlje nastupe i reakciju publike s novom inkarnacijom punka) stavlja u svojevrsnu poziciju 'nekog novog Prodigyja' – čitaj: elektroničke grupe koja može zabavljati i one koji ne vide dalje od žica gitare, no u ovom slučaju i daleko širu publiku, od Zrća do londonskog East Enda.

'Welcome Reality' vam priređuje dobrodošlicu sa svojim fantastičnim 80's omotom, ali za razliku od, primjerice, kolege Zombyja i njegova također friškog albuma 'Dedication', iza ovog vas kavera ne dočekuje (samo) post-Tangerine Dream dubstepasti retro-mračnjak oslonjen o tradiciju filmske glazbe osamdesetih (iako 'My Eyes' počinje upravo tako!) već kaleidoskop plesnih žanrova oslonjenih o njegovo veličanstvo bas – kada se intro '2808' prelije u razorni 'Doomsday', svjesni ste da slušate vjerojatno najbolji soundtrack apokalipse/invazije izvanzemaljaca koji ćete čuti u dugo vremena, a slični, agresivno-euforični efekt ostavljaju manje-više sve stvari/minute/sekunde lišene vokala, poput 'Fugue State', ali i neke pjesme tek lagano 'posute' pjevanjem, poput 'In The Way', savršene mješavine eteričnosti i grubosti.

Njihov prvi No 1 singl 'Promises' zvuči upravo kao No 1 singl; 'Innocence' se sluša kao vječna trance dizalica koja umjesto u euforiji bpm-aže završi u robotiziranom teroru pileće bas frekvencije, savršeno demonstrirajući spoj vokalnog pop senzibiliteta dežurne pjevačice Alane Watson i žanrovske underground tradicije. 'Guilt' je stvoren da bi cijeli klub / dvorana / stadion mogao pjevati dizalicu, a 'Crush On You' da bi isti prostori mogli urlati nevjerojatno zarazne bubblegum stihove prije nego im se na glavu sruši strop od čistog dubstep čelika.

Treba li onda čuditi što je 'Welcome Reality' debitirao na prvo mjesto britanske top ljestvice singlova? Dubstep nikada do sada nije zvučao ovoliko raskošno i pop u isto vrijeme, a da to bude čisti kompliment.

Ocjena: 9 / 10

Izdavač: MTA / Mercury