Također, poput svake poštene turističke reklame, svi filmovi s tog odjela Woodyjevog postrojenja dovitljive su, lagane i prpošne komedije - izgrađene na (američkim) fantazijama o mjestu - mitskom Starom kontinentu i njegovim potentnim kronotopima (poput Pariza 1920-ih) - suvremene romantične bajke ukopane u poviješću natopljen pejzaž, idealno projekcijsko platno za gledateljske eskapističke sanjarije, poput, uostalom, i fantazija samih protagonista.

Ali, baš kao u onoj epizodi Alana Forda u kojoj naš junak osmisli vjerojatno jedinu iskrenu reklamnu kampanju u povijesti, u kojoj proizvodi pokazuju svoje pravo lice i raspadaju se već na malo grublji dodir, tako i Woody u svojem posljednjem filmu 'Jasmine French' (Blue Jasmine) upreže sve svoje stvaralačke alate da bi rastavio jednu od najvećih zapadnjačkih fantazija, američki (kapitalistički) san, i snimio ultimativnu antireklamu - ne samo za kapitalizam, nego i ljudsku vrstu kao takvu.

Prolupala propala bogatašica Jasmine (izvrsna Cate Blanchett) utočište traži kod svoje polusiromašne polusestre Ginger (Sally Hawkins) u San Franciscu, a porijeklo junakinjina mentalnog sloma iščitavamo slažući krhotine priče koje se nižu asocijativnom logikom njezina napukla uma.

Premda oblikovani prilično stereotipno u kontekstu vlastitih klasa (arogantna i superiorna zgodna bogatašica, plavuša vs. neugledna i nezadovoljna radnica u samoposluživanju, s neotesanim partnerom i dvoje razularene djece, crnka), likovi se ostvaruju upravo u dinamici međusobnih odnosa - i nemogućnosti da se, upravo zbog klasne razlike, ostvari njihova komunikacija.

Jedna prezire drugu, druga žudi za materijalnim kao mjerilom 'dobrog života'… Zanimljivo je i to da ih ne povezuje biologija - usvojila ih je ista obitelj, ali su darvinističkom logikom završile na različitim krajevima klasnog spektra. Postavljen na takvim temeljima - ludilo junakinje, gordijski čvor socijalnog darvinizma u koji su upleteni svi protagonisti - ovaj je sustav osuđen na kaos, nered, i tragediju dosad neviđenu u 50 godina Allenove filmaške karijere.

Jer u svim dosadašnjim filmovima, pa i u onih nekoliko turobnih drama na tragu Bergmana, Allen nikad nije svoje likove lišavao humanosti, u točno tolikoj dozi da se s njima možeš, ili poželiš identificirati.

U 'Jasmine French', međutim, usprkos toplim razgledničkim kadrovima San Francisca, bogataških imanja na sjeveroistoku SAD-a, i općenitoj vizualnoj raskoši eksterijera, interijeri likova potpuno su sprženi žudnjom za boljim životom - toliko da na kraju od njega ostaju samo ruševine (u tom je smislu indikativno da Jasmine cijelo vrijeme u novome životu pokušava postati dizajnerica interijera, što joj ne uspijeva).

I premda se Allenovi filmovi, drame koliko i komedije, nerijetko vrte oko ljubavnih fiksacija i odnosa, ovdje je ljubav samo sredstvo, dizalo za uspon na klasnoj ljestvici; likovi se upuštaju u preljube da bi dokazali ili podigli vlastitu vrijednost na tržištu, cinično devalvirajući esencijalni građevni materijal proizvoda ljudskog (humanističkog) duha.

Paradoksalno, usprkos neviđenom cinizmu i mizantropiji upisanima u scenarij 'Jasmine French', film nije nimalo teško gledati. Sve ono na što ste navikli kod Allena (pa i kad nije u vrhunskoj formi) dobit ćete i ovdje - uvjerljive dijaloge, tečnu priču, vrsne glumačke izvedbe.
I možda je upravo to najveća zamka ovoga filma, pa i njegova ultimativna tragedija - to što se tako lako gleda; što ga pijemo kao da je kokakola, a ne najjači purgativ.