Iako je prošlo više od 25 godina od njihovih početaka, Slayer i dalje ima ruke od čelika – zglobovi im nisu ni najmanje usporili, pa tako ni rafali rifova i solaža koji nas po sada već deseti studijski put podsjećaju na to zašto su Tom Araya, Jeff Hanneman, Kerry King i Dave Lobardo bogovi metala, kraljevi trasha i jedni od rijetkih 'rock staraca' od kojih znate da ćete uvijek... pa, ne dobiti nešto svježe i novo, već provjereno oldskulersko, a da taj pristup ne zvuči nostalgično i naporno retro, već upravo onako kako fanovi i žele: kao grmljavina iz devetog kruga pakla, neopterećena trendovima, sa samo jednim ciljem – razvaliti guzice!

A razvaljuju ne samo oni i njihove pjesme, već dobro staro društvo, Rick Rubin i Greg Fieldman, zaslužni za to da 'World Painted Blood' i produckijski zvuči kao... pa, kao dobri (ili bolje reći zli?) stari Slayer, ne toliko stari da kopamo po punk-naslijeđu osamdesetih, ali onaj tvrdi, 90's metal Slayer koji tri godine nakon povratka s 'Christ Illusion' nastavlja tamo gdje je stao sa zadnjim albumom. Doduše, trebat će vremena da se od sutrašnjeg službenog izlaska u trgovine i ovaj album pretvori u buktinju kontroverze, kojom je prethodnik spaljivao sve pred sobom, od zla organizirane religije do propitkivanja mentalne pozadine terorizma, zbog čega mu je, između ostalog, cenzurirana naslovnica, a EMI Indija povukao i uništio sve CD-e u zemlji.

Postoje li preduvjeti za takvo što i u pjesmama na 'World Painted Blood', pitate? Naravno, uvijek. Možda ne toliko radikalnih na prvi osluh, ali album s naslovnicom na kojoj dragi nam planet tone u potpunom, biblijskom potopu u krvi, dolazi u savršeno vrijeme, s ponovnim napadom na dva 'vječna zla' – politiku i religiju.

Sâm bend, zbog šetanja po nešto 'širem' glazbenom teritoriju, uspoređuje 'World Painted Blood' sa 'Seasons In The Abyss', a i napominje da je ovo prvi istinski kolektivni 'bendovski album' nakon dugo vremena, materijal na kojem su radili svi zajedno. Srećom, nije toliko rastresen i razbacan kako bi se možda dalo očekivati iz riječi 'kolektivni uradak', pa iako ponekad malo 'zastrani', kao u pjesmi 'Americon', infantilnoj i banalnoj (da ne kažem tematski zastarjeloj – možda bi se u političkim temama trebali ugledati na zadnji Megadeth?) kritici američke gladi za naftom, koja čak pomalo uspori i tempo, cjelina generalno razvaljuje.

Otvaranje s naslovnom stvari odmah pripremi teren, lagano vas zavaravši s poluambijentalnim introm koji se brzo pretvara u potpunu zvijer, zvijer koja napada s 'Unit 731', pjesmom o ozloglašenoj japanskoj vojnoj jedinici iz Drugog svjetskog rata koja je svojim pokusima na živim zarobljenicima i kineskim civilima zasjenila čak i zločine Josefa Mengelea (ali ne, ovo ipak nije novi 'Angel Of Death'); sa 'Snuff' tonemo sve dublje u mrak, a do samoga kraja, s eksplozivnom 'Not Of This God', već smo se potrgali na 'Hate Worldwide' i 'Public Display Of Dismemberment', pjesmu koja podsjeća na to da - kada mislite da ne može brže – uvijek može. Pitanje je samo može li vaš vrat i dalje pratiti njihov tempo?

Ocjena: 8 / 10

Izdavač: American / Sony Music