Ako u Nigeriji putujete autobusom, najavljeno vrijeme polaska neće vam puno značiti. Jedini pouzdan znak da autobus kreće je onaj kada vozač uključi TV prijemnik, pojača ton i pusti najnoviji film domaće produkcije. Putnicima tada ne smeta ni drndanje preko rupčaga, ni susjedi koji kroz prozor bacaju lupine tvrdo kuhanih jaja, ni rashladni uređaj koji pljucka prljavu vodu. Svi se udube u film jer Nigerijci naprosto obožavaju domaće filmske priče.

Tako je jedna britanska novinarka doživjela svoj prvi susret s nigerijskim filmom u autobusu na putu za susjednu Ganu. Predugi, s banalnim zapletima i grbavim radom kamere, za stranca je to ipak egzotičan, eklektičan pogled u sasvim nepoznato. Iza naslova poput 'Sharon Stone u Nabuji', 'Beyonce: predsjednikova kći' ili 'Dobra majka' kriju se zapleti o dobrim djevojkama koje se gube na putu za Lagos, priče o korupciji, sitnim prevarantima, prljavom gradu i izgubljenim tradicionalnim vrijednostima, magije ima na svakom koraku, a maćeha je neprijatelj broj jedan. Svaki muškarac u Lagosu, kako reče jedan lik, ima ljubavnicu, a filmovi su puni seljančica, mafijaša u Mercedesima i malih, upornih poduzetnika. Uspjeh je siguran ako u filmu ima bar malo strave, a jedino što nije dozvoljeno je da zlikovci ostanu nekažnjeni. Nema ni posebne šminke i maske, scenografije, ni kaskadera, pirotehnike i posebno pisane glazbe, gluma nije presudno važna.

Ukratko, dobrodošli u Nollywood – po broju snimljenih naslova drugoj najjačoj kinematografiji na svijetu, jačoj od Hollywooda i odmah nakon prve, indijskog Bollywooda, s godišnjom produkcijom od 1.500 do 2.000 naslova!

Točan se broj ne zna jer u Nigeriji još nema filmskih udruga ni institucija koje se sustavno brinu o trenutno drugoj najjačoj industriji u zemlji sa 200.000 zaposlenih! Čak je i UNESCO prošle godine apelirao za veću pomoć nigerijskoj kinematografiji koja ovoj siromašnoj zemlji od 158 milijuna stanovnika donosi pristojnu godišnju zaradu od pola milijarde dolara. U zemlji bez multipleksa, filmovi na razne načine stižu do gledatelja, tek malobrojni dođu na velika platna, a većina ih se snima na DVD i prodaje na tržnicama diljem Afrike za dolar ili dva. Donedavno neopaženo od ostatka svijeta, u Africi se posljednja dva desetljeća tako događa pravo medijsko čudo. Među prvima su ga prepoznala dvojica kanadskih autora dokumentarca 'Nollywood Babilon', prikazanog na prošlogodišnjem filmskom festivalu Sundance, a eksplozivnu popularnost nigerijskog filma odlučio je priznati i London, gdje se koncem ovog listopada održao festival Nollywood Now. Festival se poklapa s obilježavanjem pedesete godišnjice nigerijske nezavisnosti, ali je također i priznanje da se u srcu Afrike događa nešto ozbiljno ispred filmskih kamera.

Iako u Nigeriji filmove proizvode još od šezdesetih, pravi je bum počeo od devedesetih naovamo kada se pojavom digitalne tehnologije i snimanjem videofilmova rabljenom kućnom opremom, pojednostavio i pojeftinio proces proizvodnje, naročito današnjim korištenjem HD kamera. Priča kaže da je Nollywood kakav je danas poznat, rođen 1992. kada je trgovac videoopremom Kenneth Nnebue snimio film 'Život u ropstvu' i prenio ga na neprodane videokazete s kojima inače nije znao što će. Film je razgrabljen, što je ohrabrilo i druge, pa se uskoro počelo govoriti o poplavi domaćeg filma i kućnog videa, uglavnom na engleskom, a rjeđe na lokalnim jezicima yoruba, ibo ili hausa, zbog prodaje u susjednim zemljama (naročito su popularni u Gani). Od tada do danas, 300 producentskih kuća snimilo je na tisuće naslova. Najplodniji autor, Chico Ejiro, u osam je godina snimio ni manje ni više no 80 filmova i hvali se da ga može načiniti za tri dana. Režiseri često nisu završili ni osnovnu školu, a nije rijetkost da je naslov doista gotov dva tjedna nakon što je scenarist napisao prvu riječ sinopsisa. Malo se koji film snima u studiju, omiljene lokacije u u Lagosu, Enugui i Abuji, a filmovi idu direktno na DVD i VCD diskove.

Svakog tjedna na tržištu se pojavi barem 30 novih uradaka s prosječno 50.000 kopija, iako se hit-filmovi razgrabe i u nekoliko stotina tisuća. S obzirom da je prosječan trošak snimanja od 17 do 20 tisuća dolara, nije čudo što se film pretvorio u vrlo unosan posao, pa i strane kompanije sve više dolaze snimati u Nigeriju zbog jeftine radne snage. Nolivudski filmovi i TV serije sve su popularniji među afričkom dijasporom u Europi, Sjevernoj Americi i Karibima, ali se zasad u SAD-u mogu vidjeti samo na novootvorenom kanalu Afrotainment, pa tek poboljšanjem kvalitete i budžeta mogu računati na jači prodor u ostatku svijeta. Glumačka zvijezda i režiserka Omoni Oboli nema ništa protiv toga da njezini filmovi zanimaju samo Afrikance jer su više okrenuti obitelji od američkih. 'Oni su odraz događanja u našem društvu', kaže i dodaje: 'Nas zanima što se događa u našem dvorištu, a ne u domovima američkih kućanica i u uredima na Wall Streetu.' A sudjelovanje na festivalima i priznanja međunarodne filmske struke? Putnicima u autobusu na relaciji Abuja – Lagos, ušuškanim u domaće filmske čarolije tijekom desetsatne vožnje po grbavim cestama Afrike, to baš i nije presudno važno.