Eminem ih možda nije ubio, ali je bio jedan od onih koji su upravljali giljotinom, masakrirajući cijeli fenomen teen popa devedesetih, od boy bendova do osovine Britney/Christina, ne samo svojim stihovima, već i preuzimanjem publike.

Bila su to vesela vremena za popularnu kulturu unutar koje se krajem desetljeća ponovno događala velika smjena dominantnih zvukova i ideologija, kao nova faza u neprekidnim cikličkim promjenama izmjenjivanja tzv. alternative s tzv. mainstreamom; 'tzv.' zato što je i jedno i drugo u cijelosti kontrolira korporativni glazbeno-medijski biznis koji posljednjih šezdesetak godina vješto regulira smjene kulturnih trendova.

Iako teorija kaže da su boy bendovi postojali otkad postoji i sama pop-kultura, počevši od nezaustavljive slave Beatlesa pa sve do velike 'bojbendovske eksplozije' kasnih sedamdesetih i osamdesetih (sjećate se također nedavno uskrsnulih New Kids On The Block?), svoju su najveću slavu stekli devedesetih, s klasičnim receptom koreografirane petorke manekenske fizionomije i falseta kojima bi pozavidjeli i eunusi. Recept je bio savršen proizvod industrijske kuhinje, a iako su se boy bendovima znale zalomiti sjajne pjesme, manje-više se radilo o tome da se iskoriste sve naplative sfere psihologije prosječne predpubertetske djevojčice, pri čemu su imidž i fenomenologija bili važniji od onoga što izlazi iz zvučnika – na kraju krajeva, klinke su na ranim koncertima Beatlesa vrištale toliko da se ni oni sami nisu mogli čuti, a kamoli da ih je slušala publika.

U Hrvatskoj nas je sve to nekako zaobišlo, ne kada je uvoz u pitanju, već kada govorimo o domaćoj proizvodnji. 'Story SuperNova Music Talents', show održan prije sada već nekih šest-sedam godina, po prvi je put tzv. Bravo-poster kulturu pokušao pretvoriti u domaći, autohtoni fenomen, pa nije čudo da su se tri najpopularnija muška natjecatelja (kad ih već nije bilo pet) odlučila brže-bolje prodati pod prvi pravi hrvatski boy bend, iako je ono što su predstavili svojim sasvim dobrim nastupnim singlom '365' bilo bliže simpatičnom R&B-popu nego onome što su koju godinu ranije servirali Backstreet Boys i 'N Sync. No kada se ispostavilo da su Saša, Tin i Kedžo prije svega televizijski, a ne glazbeni fenomen, stvar se počela osipati i nije dugo trajalo – Saša i Kedžo su se pokušali hrvati s mlitavim solo karijerama, ali nijedan od njih nije postao ni Robbie ni Justin, dok je Tin pametno shvatio da je u hotelijerstvu veća lova od skakutanja pred djecom.

Kako je moguće to da se, s iznimkom ovakvih i još nekih, daleko nebitnijih pokušaja, Hrvatska nikada nije okušala u obožavanju pravog domaćeg, autohtonog boy benda?

Devedesetih, kad su boy bendovi bili na svom vrhuncu, Hrvatska se tek iskobeljala iz rata i živjela popkulkturnu pustoš – drugim riječima, nije bilo ničega osim Cro Dancea kao domaće inačice turbo folka s jedne i nostalgične retro-rokerske Fiju Briju scene s druge strane, kao i tamburica i ostalih nusprodukata pokušaja HDZ-ove konzervativne kulturne revolucije, koju možemo nazvati i pogubnim poseljačivanjem ionako većinski ruralne zemlje, ali i ne moramo.

Je li razlog taj što u osnovi nikada nismo bili pod dominantnim utjecajem angloameričkog popa, već gitara, dok je njemačka preko Viva Ajnc generacije najviše utjecala ne samo na domaći 'progresivni pop', već i na elektroniku, dok je istinski domaći popkulturni, estradno-festivalski mainstream više volio Bizant nego EU?

Možda su boy bendovi bili jednostavno 'pregej' za hrvatski patrijarhat? Možda jednostavno ne želimo kupiti baš sve što nam prodaju sa Zapada, čak ni kad smo 12-godišnjakinja? Možda baš kao 12-godišnjakinja želimo samo original, a ne kopiju iz susjedstva? Možda su u šumi? Možda jesu, ali su svakako i u zagrebačkoj Areni, gdje će u petak nastupiti Backstreet Boys, jedni od najpoznatijih boy bendova koji se danas mogu zvati boy bendom baš onoliko koliko se Sonic Youth ima pravo zvati Sonic Youth. Pa ćemo vidjeti što je to ostalo od cijele mitologije i treba li itko žaliti zbog toga što nemamo ni aktualni boy bend ni prave veterane scene.