Prvi put sam to primijetila prije nekoliko godina, kada je zemlju potresala afera s HŽ-om i Siniša Kovačić javljao se u središnji Dnevnik - s Glavnog kolodvora u Zagrebu. Stajao je negdje na prijelazu između Trga kralja Tomislava i Trga Ante Starčevića, iza leđa su mu zavijali tramvaji (dakle, ne vlakovi), a on je u mikrofon razvezivao priču o svim previranjima u HŽ-u, kao da će mu svakog trenutka iza leđa iz neke zgrade izjuriti jedan od inkriminiranih asova pa mora biti tamo ne bi li ga intervjuirao dok ovaj bježi pred financijskom ili kojom već policijom. Nije se, naravno, dogodilo ništa slično. Samo smo stekli dojam da nas pokušavaju uvjeriti kako je hrabri novinar upravo izašao s opasnog zadatka na željezničkom kolodvoru, gdje je valjda iz usta zadimljene lokomotive iščupao dokazne materijale. Nisu nas uvjerili.

To sigurno nije bio prvi takav primjer na domaćim televizijama, ali u to je doba još bio dovoljno rijedak da mi zapne za oko i da ga zapamtim. Danas ga, međutim, više uopće ne bih primijetila. Takva su besmislena javljanja s mjesta na kojem se u tom trenutku baš ništa ne događa postala standard od kojeg se ne odstupa. Andrija Jarak s NoveTV obišao je valjda sve lokacije na kojima se nalaze uredi državnih uprava u Hrvatskoj i susjednim državama, a ne zaostaju ni kolege s drugih televizija, koji sad već potpuno normalnim smatraju situaciju u kojoj u večernjim satima, kada su svi djelatnici već odavno otišli kućama gledati ih na televiziji, stoje pred ulazom u razna ministarstva, agencije i sjedišta javnih poduzeća i dok im para izlazi na usta, gledateljima glume dopisnike iz ove tu zgrade. Tu i tamo se dogodi da se njihovu 'hrabrom javljanju s terena' nazire neki racionalan razlog - pusti se snimka razgovora s nekim tko je izašao iz te zgrade prije pola sata, pa se pretpostavlja da nisu još stigli doći do matične kuće nego snimku šalju s lica mjesta, ili se pak iz konteksta može zaključiti da su do prije minutu-dvije bili na nekakvom sastanku, pressici ili već nečemu iza zaključanih vrata koja im sada služe kao tapeta za leđima. No najčešće tih razloga ipak nema. Oni tamo stoje jer tako bolje izgleda. Nitko se još nije dosjetio što bi s njima kad bi se vratili u (mnogo jeftiniji) studio.

E, sad. Da se zagovornike takvoga reporterskog javljanja s terena pita zašto, kako, koji vam je đavo, oni bi vjerojtno rekli da to nisu oni izmislili, da se to tako 'vani' radi od pamtivijeka i da su neki od njih čak to učili na svojim novinarskim stipendijama po raznim TV kućama u inozemstvu. I govorili bi istinu. Za sklonost američkih televizija - nacionalnih i lokalnih - da šalju reportere na mjesta aktualnih ili upravo minulih događaja znaju svi koji su ikada gledali američku televiziju. Znaju zapravo i oni koji nisu jer se ta navada, nerijetko u podrugljivom kontekstu, prikazivala u bezbrojnim filmovima i TV serijama. Neki će se možda sjetiti i zezancije po kojoj se predlagalo da jedan dio ispred Bijele kuće dobije naziv Wolf Blitzer Lawn, po nekadašnjem CNN-ovu dopisniku koji je ondje s mikrofonom prostajao dobar dio karijere, iako su mu društvu najčešće radile tek promjenjive atmosferilije. Dakle, da, jest, istina je, javljanje s mjesta na kojem se ništa ne događa nije naša domaća izmišljotina. Ic mejd in Juesej. Ili Ingland. Nije važno.
Ali samo zato što se nešto 'tako radi vani' niti znači da je to nešto dobro niti da se dobro presađuje na domaći teren, koji ipak njeguje neke svoje medijske specifičnosti, pa možda i drugačiju publiku, o financijskim obzirima da i ne govorim. Povrh toga, 'vani' se radi i još mnogo drugih krasnih stvari u novinarstvu, kao što je, štajaznam, nepristrano izvješćivanje, profesionalna i stroga provjera izvora, izgradnja povjerenja između urednika vijesti i gledateljstva i tako, mnogo lipih stvari, pa bi se, recimo, i takvo što moglo kopirati, a ne glumatanje dopisnika iz sjevernog dijela grada. To što te netko naučio da se 'tako ostvaruje iluzija dinamike zbivanja' ne znači da BAŠ MORAŠ takve kerefeke prodavati gledateljima.

Još bih nekako i shvatila ono što se zbiva posljednjih dana, kada terenski reporteri oblijeću središnjice HDZ-a, SDP-a i love Božu Petrova po gradu kao da je Beyonce na Stradunu. Tu još postoji neki rezon - terenci tu još i uspijevaju upecati pokoju leteću izjavu, spaziti kojeg 'igrača' kako im se skriva iza bandere ili snimiti atraktivan kadar spuštanja predsjedničke motorizirane karavane pred Sabor. Oprostila bih možda i ono nedjeljno javljanje iz svake selundre koja ima središnji trg, kada se gledateljima informativnih emisija moralo UŽIVO dojaviti da je počeo Advent, kao da je riječ o neočekivanoj najezdi skakavaca. Ajde dobro, ljudi to vole, puno ih je u pozadini i mahalo mami preko kamera, tako se i, recimo, turistički promiču neki naši gradovi i sela, javni interes, sve pet. No povod najčešće nije tako vidljiv. Najčešće zbilja imamo samo osobu s mikrofonom i suton nad javnom ustanovom koja više ne radi svoj posao jer je uredovno vrijeme završilo u 17h. Naše se gledateljstvo ne svrstava u najzahtjevnije na svijetu i brojke o gledanosti govore da je u stanju progutati svašta. No priča o tome kako su nam potrebni terenski reporteri iz svakoga kvarta ipak bi morala biti rezervirana za filmove i serije.